Priče o vilama sa Slunjčice
Anitne priče ili priče iz usmene predaje njene bake Roze Obajdin, djevojačko Špelić.
Foto: Vedran Božičević
U Slunju i okolici već se generacijama prenose priče o vilama i tajanstvenim bićima povezanima s prirodom te nadnaravnim svijetom.
Vile su na ovom području moćna i prevrtljiva bića. Iako se opisuju kao predivne djevojke s njima nikad dovoljno opreza. Često vile imaju natprirodna obilježja poput kozjih papaka ili konjskih kopita. Prema narodnoj predaji, nastanjuju uglavnom duboke šume, špilje ili žive oko izvora, te uz rijeku Slunjčicu. No, ponekad zalaze i u dvorišta.
Foto: Vedran Božičević
Jedna od najpoznatijih priča dolazi iz Rastoka. Prema predaji, vile su noću uzimale konje koje su mlinari ostavljali pod sjenicima. U zoru bi ih vraćale umorne i znojne, s pletenicama upletenima u grive. Ujutro bi prale rublje u rijeci, plesale kolo i zvale mlinare da im se pridruže. Vjeruje se da se vile i danas okupljaju kod slapa Vilina kosa.
Anita Janković (rođ. Obajdin) sa svojom djecom
Toj priči dodajemo kazivanja, Anite Janković, djevojački Obajdin. Rođena je Slunjanka. Prvih deset godina djetinstva provela je u Podmelnici u Slunju. Zbog rata i agresije 1991. godine iz Slunja s roditeljima odlazi u Karlovac, gdje i danas živi. No, svaki slobodan trenutak vraća se u Slunj sa svojom djecom, svom rodnom domu, roditeljima koji su se vratili nakon oslobođenja i svojim korijenima. S ponosom ističe kako je karlovačka Slunjanka!
Anitina baka i djed – Roze i Mile Obajdin Ban
Anita je sačuvala sve priče bake Roze koje su najčešće pričale kad bi nestalo struje uz upaljenu svijeću. Ponekad bi se svojim pričama ubacio i deda Mile (Ban). I danas te priče žive na svoj način. Sa sjetom se prisjeća Anita kako je baka znala često prije pričanja priča, stvarati jedan uvod o tome kako postoje trenuci u danu kad čovjek mora stati i poštovati tišinu, a to su oni sati kad padne mrak ili se dan tek rađa. To je i vrijeme vila, vrijeme kad one plešu svoja kola po dvorištu i kad čovjeku nije pametno naći se na njihovom putu.
Foto: Vedran Božičević
Slijedi nekoliko zapisanih priča iz tonskog zapisa, koje su minimalno preuređene za tekstualni oblik.
Foto: Vedran Božičević
Oprezno s riječima, jer bi te vile mogle odnijeti!
Jedna priča seže iz vrijemena kad je moja baka bila mala. Ona je iz Lumbardenika, naselja u sastavu grada Slunja.
U to daleko vrijeme bio je običaj da su stariji svoju djecu slali po vodu na Slunjčicu. I tako, jedne godine, u jednoj obitelji živjele su dvije sestre. Ona mlađa bi uvijek krenula za starijom. Starija sestra tomu se jako protivila i tjerala ju je od sebe: “Makni se, makni se! Idem ja sama, samo mi smetaš! Uvijek ideš za mnom!”
No, mlađa nije htjela odustati. U ljutnji joj je starija sestra izgovorila:
„Dabogda te vile odnijele.“
Nakon nekog vremena, shvatila je da nema mlađe sestre. Jednostavno je nije bilo. Nestala je. Ljudi su je danima tražili i nikako je nisu mogli naći.
Nakon par dana našli su je u jednoj pećini u blizini Slunjčice, kako visi na „sekazulama“. To je kao nekakvo bršljanovo korjenje koje raste u pećini. Usta su joj bila jako uprljana kao i lice. Naime, vile su je hranile raznoraznim korijenjem i biljem koje raste u pećini da preživi.
Iako nitko nije previše vjerovao u priču o djevojčici koju su otele vile – i to zbog riječi koje je izgovorila njezina starija sestra: „Dabogda te vile odnijele,“ ljudi su s vremenom povjerovali da ta djevojčica, iako je bila spašena, više nije bila ista. Duhom je bila povučenija, kao da više nije u potpunosti pripadala ovom svijetu.
Nažalost, kad je malo odrasla – utopila se.
Foto: Vedran Božičević
Vile ne smiju znati da si ih vidio
Kad bi se išlo prati robu na Slunjčicu, često su vile bile viđene – i to uvijek u predvečerje ili rano ujutro. Žene su ih znale vidjeti. No, nikako vilama nisi smio dati do znanja da si ih vidio. Onda bi one postale zločeste, napasne i znale su učiniti razne nezgode (ništa dobro).
Tako je jedan čovjek rano ujutro išao s prela i vidio vilu. Mislio je da je to neka žena koja pere robu pa je glasno rekao: „Koji vrag sada u ovo doba pere robu?“
Vila mu je prišla i „ćusnula“ ga (pljusnula) iza uha. On je nakon toga bio pola godine gluh.
Foto: Vedran Božičević
Vile zapliću konjske grive
Kad bi ljudi dovozili žito u Rastoke na melju, ostavljali bi konje preko noći, jer naravno, nisu sve stigli samljeti u toku dana.
Drugi dan bi došli po konje i po žito. Uglavnom, gdje god bi konji prenoćili u Rastokama dok se žito ne samelje, ujutro bi ih našli sa sapletenim grivama.
Baka je znala govoriti da su ujutro znali konje naći osupnute, zadihane, mokre – kao da ih je netko cijelu noć jahao. U biti, valjda su ih vile cijelu noć jahale.
Foto: Vedran Božičević
Umjesto lijepe djevojke – vila s kozjim nogama
Anita se sjeća i jedne priče o tome da vile imaju kozje noge.
Baka je znala pričati kako je njezin brat vozio kola u predvečerje. Uz cestu je stajala lijepa cura i on ju je povezao na kolima.
I, kako to već bude – lijepa cura, smijanje, pričanje, on ju u jednom trenutku uhvati za nogu. Ali to nije bila noga lijepe cure, već kozja noga.
Foto: Vedran Božičević
Duh majke koja hrani svoje dijete
Sada jedna priča koja nije baš o vilama, već više o ukazama, prikazama, o kojima mi je baka isto često govorila.
Sjećam se da je pričala kako je u Lumbardeniku jedna žena umrla pri porodu, a dijete je bilo malo.
U to vrijeme nije bilo umjetne hrane kao danas. Svi su bili u strahu – hoće li to djetešce uspjeti preživjeti. Nisu ga mogli nahraniti i nije primalo ono s čim su ga pokušali hraniti. Dijete je stalno plakalo jer je bilo gladno. No, uvijek u određeno doba noći – nakon što bi neko vrijeme plakalo – dijete bi iznenada prestalo i nakon toga bi se čulo zadovoljno mljackanje: “Njam, njam, njam.” – kao da se najelo. Pričalo se da je jedan čovjek viđao mrtvu ženu, duh majke tog djetešca, koja je dolazila svake noći da nahrani svoje dijete.
Foto: Vedran Božičević
Takve priče možda su nas učile da svijet nije samo ono što se vidi očima. To kasnije spoznajemo, ističe Anita te dodaje: „A, iza vela noći, uz šum rijeke, možda stvarno plešu vile. A sve što čovjeku preostaje, jest da ih poštuje i da im se nikada ne nađe na putu.“, zaključuje Anita.
***********
Zahvaljujemo se volonterima koji su pomogli pretočiti Anitino kazivanje u pisanu priču:
zaljubljenici u Rastoke, radijskoj novinarki i urednici, publicistici i autorici dokumentarnih filmova Vesni Jurić-Rukavina
učiteljici u mirovini Miri Vukošić
fotografu Vedranu Božičeviću
Vesna Jurić Rukavina – radijska novinarka i urednica, publicistica i autorica dokumentarnih filmova koja je svojim znanjem i ljubavlju prema Rastokama pomogla pretočiti Anitina kazivanja u pisanu priču