Reset Password

Vaši rezultati pretrage

Priča 5. Miris kruha, proje i uštipaka – “život to znači”

28. rujna 2024. by slrastoke

Marija Štefanac (rođena Kovačević) rođena je u Slunju, 1. prosinca 1930. godine. Radila je jedno vrijeme u školskoj kuhinji, a bila je i mlinarica. U crkvenom zboru pjevala je 80 godina.

„U staro doba žene nisu radile, osim kod kuće“, kaže Marija i nastavlja: „Žene su sve radile: kopale, prasce ranile, imale krave. Uz sav posao i djecu neke su žene i mlinarile. I ja sam mlinarila. Ništa nam nije bilo teško i sve smo stizale. To je tako išlo, moralo je biti, na to smo se naviknuli. Bilo je teško. S kola treba veću istovariti, vući je, treba je sipati gore u koš. Pa opet s mlinarima vući vreću u kola. Nije to lak posao, posebno za žene. Treba klepati mline, sto čuda tu treba, nije lako bilo. Moj je muž radio. Dok su djeca bila mala, ja sam bila kod kuće i mlinarila. Djeca su morala u školu i samo su malo mlinarili. Sve se stizalo.“

„Oko pranja robe bilo je dosta posla“, kazuje Marija. Roba se prala u jednoj kaci, košu. „Kaca je gore šira, dolje uža, sa strane ima rupe koje su pravilno izbušene i sa gornje strane, gdje je povezana sa glavom odnosmo sa šlajsom (zatvaračom), ona ima jedan otvor gdje ulazi voda. Pri puštanju vode u koš dolazi do rotacije, roba se unutra okreće i ispire, rupe daju ulaz zraka, za te rupe zapinje što se u košu koša i time izvlači vlakana iz toga što se ispire, npr. biljaca, suklenke i ispire sve iznutra, a roba dobije miris vode pa sve fino miriši. Drugo, bilo je i rifljanje na ruke. Mi smo prije pranja robu parili npr. parile su se plahte, pa krpe od suđa. Najprije se roba rifljala i prala sa sapunom  u toploj vodi. Pa se onda složi parlo (jedna kacu koja ima probušeno dolje), onda se metne lužina pa se metne pepel. Onda se zalije, najprije mlakom vodom, pa vrućom pa kuvanom i tako jedno 4 do 5 puta i onda stoji do ujutro. Onda se ujutro luščija pusti i roba pere na vodi. Razgrne se. Roba je bila mekana i mirišala je da je to bila milina”, kaže Marija, i dodaje kako je radila i u školi, u kuhinji. Jedno vrijeme prestala je raditi jer je imala djecu. „Nije mi ih imao tko pričuvati. U školu sam se vratila kad sa djecu podigla“, sjetno će Marija.

 

Proja, kruh raženi i bijeli – po starinjski  

„Na ženi je bila kuhinja. U staro doba najviše se jela proja“, pripovijeda nam Marija. „U proju idu sve žitarice,  pšenica, kukuruz, žito, ječam, proljetno piro i raž. Mora biti šest vrsta žitarica, najviše kukuruza i pšenice, a onda ide sve pomalo. To se sve miješa. U smjesu se metne malo soli i onda se kuvanom vodom mijesi. Ne stavlja se germe. Mijesi se rukom. Traje to, jer voda se sipa pomalo, a mijesi se sve dok smjesa ne bude gusta. Kad bude gusto kako treba, onda se sve obradi rukom i proju metnete peći. Proja se peče po tri sata, ovisno o tome koliko je debela, a prije se mijesila debela proja. Sada se mijesi mala proja, a to ko da je pogača. To nije proja”.

„Na stolu je bio i ražov kruh, a uz raž se dodavala i pšenica. Ražov se kruh mijesi malo tvrđe, a isto se mijesi ka` i od pšenice“, kazuje Marija i dodaje kako je bilo i kruha od bijelog brašna. „I oko njega ima posla. Al taj kruh ima miris i okus koji se pamti. Po starinski kruh se ovako radio: metne se u jednu posudu brašno, kako hoćete, pola kile, kilu, i onda kvasac, soli, i onda toplom, mlakom vodom, zamijesite i možete poklofati i ostaviti da stoji i onda izvadite na dasku ili stol, gdje već mijesite, posipate malo brašnom i premjestite i metete u posudu u kojoj pečete, namažete dobro i metnete kruh da se izlazi. Kad se izađe, razrežete na polovicu i metnete ga peći. Svaka domaćica je još radila masnicu, uštipke i žličnjake.  Žličnjaci se rade sa žlicom. U njih se metalo masti, nije bilo putra. Staviš malo masti, soli, šećera, jaja i kvasac. To se ne zamijesi tvrdo, već malo ređe. Onda se žlicom peče na masti”.

Uštipci i masnica su se najviše pravili. „Uštipaka je bilo najviše od kruha, ali i onih u koje se meću skorup i jaja, kvasac. To su bili malo bolji, ali inače se od kruha peku.  U masnicu se meće soli, malo germe (ne puno) i metnete malo ulja, ne previše. Jaja ni ne mećem. To zamijesite mlakom vodom i dobro mijesite da ne bude previše tvrdo tijesto, nego mekše malo. Onda pustite da nekoliko stoji. Onda ga rastegnete i metnete skorup ili sir ili što već imate, i jaja stučete, rastegnete, metnete po tijestu i savijete i metnete peći”.

Kazuje Marija da je bilo je teško. No, iako već u visokim godinama, Marija se rado sjeća i vremena kad je bilo veselo, i tambure i pjesme, posebno kad se strizalo perje i kad su se kukuruzi perušali. „Isto je bilo i u Slunju i Rastokama,  jedni drugima smo išli, družili se skupa. Bilo je svakakvih pjesama. Kao i sada. I sada se pjeva: „Golubice bijela što si nevesela…”.