Priča 3. I žene su mlinarile

Ane Petrović, rodila se u Rostokama, u kući broj 10, godine 1949. Sada živi u Taborištu s obitelji.

Njeni su preci od davnina živjeli u Rastokama. Ona pamti mnogo priča svoga djeda, kojeg od milja zove Dade, a kojemu je bilo ime Jure Skukan, kao i priče tate Pave te mame Marije. Ane je imala još četiri sestre i tri brata.

„Godine 1873. vladala je kolera. Primorci su pravili naš zid od velikog kamenja koji su temelj naše kuće, što se vidi i danas s Koranskog mosta. Bila su njih četvorica majstora, dva su zbog kolere otišla, a dva su ostala u Slunju. Tako su mi pričali moj tata i Dade. Narod je u to vrijeme bio jako odan Bogu pa sam zapamtila i kako je 9 curica od 9 godina otišlo u zagovornu molitvu, da prestane kolera. Narod je napravio, kako se to kaže, procesiju, i onda su išli od crkve do Lalićeva gaja, gdje su djevojčice provele 9 dana u molitvi, bez hrane. Ljudi su obilazili te curice kako ih ne bi napadale životinje i nisu spavali. Sve je to bilo pred proljeće. Tako je kolera prestala. I kako su moji roditelji pričali – nakon 9 dana, procesija je došla po njih u Lalićev gaj, vratili su se u crkvu, pričestili i otad na Cvjetni petak slunjska župa slavi dan kad se ispovijeda za Uskrs i to je otad neradni dan samo za našu župu.

Prije su se djevojke rado udavale u drugu mlinarsku obitelj jer je velika čast ako cura ostane u selu. Tako sam i ja ostala u svom selu. Petrovići su isto imali mlin, do bombardiranja u Drugom svjetskom ratu, kad je srušen i most. Otad ga više nisu imali. Gotovo svaka kuća prije je imala mlin, ali moja obitelj je imala i njive, vozilo se sijeno, imali smo blago (stoku). Imali smo slugu, koji je pomagao na njivi ili u mlinu, samo da se prehrani, nije tu bilo neke plaće.

A mlinari, kad bi dolazili, na njih se moralo jako paziti, uzmeš ti ujam, ali morao si mu dat’ i svoj krevet, nahraniti ga, samo da ne ode u drugu kuću na mlin. Ujam, to je bila drvena posuda u koju uzmeš 4, 5 litara od vreće žita koju je on donio samljeti. I to si mogao pred njim uzeti i odnijeti sebi, to je bila kao zarada”, sjeća se Ane.

I poslije teškog rada, uvijek se pjevalo

„Prije se kod nas uvijek pjevalo, braća su imala gitare. To su bila prela na koja su svi rado dolazili. Dečki su dolazili s tamburama. Moja mama uvijek je znala ispeći pogače, takav je život bio. Prela su organizirana prije. Nije se odlazilo u svaku kuću na prelo, imali smo i perušanje, stupanje za konoplje, tribli perje.“

„Sjećam se kako je jedan deda, kirijaš, imao konje te išao u Senj po sol, on je nama na prelima pričao o vilama. Ja sam se kao dijete bojala tih vila te zbog toga nisam volila ići na prela dok nisam malo i ja odrasla. Rastoke imaju vode, ali Rastočani su u ljetnim mjesecima rado pili vodu sa  zdenca (izvora) koja je u ljeti bila još hladnija od Slušnice, da bi se bolje osvježili. Voda sa zdenca bila je baš dosta hladnija, oko sedam stupnjeva, a Slunjčica u ljetnim mjesecima i 14 stupnjeva. Kada bi nas deda poslao po vodu, a njega nisi mogao prevariti, znao bi je li voda stigla s obližnjeg zdenca, tj. krivog, on bi probao, prolio vodu…A, morale smo sestra Đurđa i ja ići ponovo. Tako smo jedne prilike triput išle“, prisjeća se s osmjehom Ane.

„Svaki se dan puno radilo. Mama bi svako jutro priredila sve za ručak i otišla u njivu, a tata bi kuhao ručak jer je on bio kod kuće i pazio na melju, to je brašno. Imali smo krave, nosili mlijeko po kućama ili u školu u Slunj. Tako se to prije živjelo. A subota je bio poseban dan kad bi se mijesio kruh za cijeli tjedan. Kruha se dosta jelo. Ja poštujem i danas kruh!“

„Na brdo Glav`ca prije sela Lađevac, išlo se po kamen za mlin. Kamen se odbijao od stijena i onda stavljao u kola. Pamtim kako je moj tata jednom govorio da bi dobio najčvršći dio kamena kod žice, tako su oni to zvali, tako mi je tata pričao, nije jednom mogao odvalit’, pa je otišao do kipa Majke Božje, kleknuo, prekrižio se, i vratio se do kamena, dvaput ga udario – i odvalio se. Ja i danas vjerujem u tu moć i pomoć koju mu je dala Majka Božja Škapularska.“

„Rastočani nisu baš išli u crkvu” prisjeća se Ane . Oni su radije sjedili kod Štigle, kartali…, ali njen tata uvijek je išao u crkvu nedjeljom. „Ujutro s mamom išlo je troje djece na misu, a ostali su čuvali krave. Kad bi se mama vratila iz crkve, onda smo nas ostalih troje išli poslije s tatom. A onda popodne bi se određivalo tko ide s kravama i taj bi onda dobio masnice (vrsta savijače). Masnica se onda punila skorupom, ali nije se ni skorupa dobivalo koliko bismo mi htjeli, to se zaključavalo”. Ponosno, ali sa sjetom, kaže Ane: „Inače, i žene su mlinarile”, no to je neka nova priča…

Masnica