Priča 2. Igra brojeva – 20 mlinica i 57 kamena (mlinova)

Nikola Štefanac – Štigle ima 67 godina, rodio se u Rastokama u Kući broj 7

U Rastokama ne postoje prve tri kuće jer se na kućištima nalazi cesta D-1. Vlasnici tih kuća živjeli su na drugim lokacijama. No, zna se koja je kuća imala mlinicu, a koja ne. „Tako kuća broj 4 nije imala mlinicu, a kuća broj 5 jest. Između kuća broj 11 i 12 vlasnici su imali tri kamena (mlina) i koš, a to je preteča današnje perilice rublja. Kuća broj 6 nije imala mlinicu, već kovačnicu iznad kuće i opančarsku radnju. Kuće broj 7 i 8 posjeduju zajedničku mlinicu u kojoj su bila četiri kamena, dva koša i jedan cirkular na vodeni pogon. Kuća broj 9 također je imala mlinicu s dva kamena i košem. Kuća broj 10 imala je mlinicu s tri mlina i koš koji služi za pranje biljaca i suklenki i druge odjeće. Kuća broj 11 je s mlinicom, tri kamena i košem, a kuća broj 12 imala je dvije mlinice s pet kamena. Kuća broj 13 imala je mlin, jedan kamen te cirkular s blanjom i koš. Kuća broj 14 imala je mline s tri kamena, a kuća broj 15 imala je mlinicu s dva kamena i jedan koš. Kuća broj 16 imala je mlinicu s dva kamena, a kuća broj 17 mlinicu s tri kamena. Kuća broj 18 imala je mlinicu s dva kamena i jednim cirkularom i blanjom. Kuće broj 18 i 19 imale su zajedničku mlinicu s tri kamena i pilanom na vodeni pogon. Zanimljivo je kako su na kućnim brojevima 20 i 21 imali mlinicu pod zajedničkim krovom, svaka po 2+2 kamena. Kuća broj 22 – mlinicu s dva kamena i košem. Kuća 23 imala je tri kamena i koš. Kuća 24 imala je mlinicu s dva kamena i stroj za čišćenje ječma od ljusaka (za konzumnu uporabu). Kuće broj 25, 26 i 27 imale su mlin s dva kamena. Kuća broj 28 imala je mlinicu sa 2 kamena i mlinarsku sobicu. Kuća broj 29  ima mlinicu s dva kamena i malom pilanom s pogonom na vodu. Kuća broj 30 imala je mlinicu s tri kamena i koš”. Tako je to sve lijepo zapisao Nikola, zvan Štigle. A da ne bi zbrajali i oduzimali, u Rastokama je nekad, što on pamti, radilo 57 kamena (mlinova) u 20 mlinica.

Život na vodi

Jedno od čestih pitanja ili promišljanja o životu Rastočana su životni uvjeti na toliko vode. Nikola kazuje kako ga često pitaju je li bila vlaga u kućama koje su od drveta i pojašnjava: „Kuće jesu dijelom drvene, ne samo zbog konstrukcije, već baš i zbog vlage.  Dolje su pretežno kamene, gore drvene. Gore u sobama se spavalo, a sobe su bile zračne i suhe. U kamenom su dijelu smo boravili radi hlada. Ljeti je u njoj hladnije, a zimi je toplije, jer su debeli zidovi. E, da … Ondje je bilo vlage koja se kompenzirala loženjem vatre, odnosno peći na drva radi kuhanja”. Pazilo se da ne bi voda poplavljivala. To je bila stalna briga zato su svi sudjelovali u regluaciji vode kad je bila visoka. Bila je sloga oko toga. Susjed je susjedu pomagao, jer evo što se pamti – npr. Belkovi otvore jedan šlajs, Braco drugi, treći dignu Skukani i digne se brana kod nas ovdje dolje kod Vodene ovce. Bila je još jedna brana prije glave i sve je išlo dolje na slap i u Koranu. Sve se propuštalo.  Morale su se regulacije praviti. Jako je bitno održavanje. To je jedna od bitnijih stavaka života u Rastokama.

Dodaje Nikola važnu priču i o mostovima koji su ljude povezivali između mlinica, kuća, vrtova, otočića-dvorišta, pa otkriva jednu zanimljivost o Starom mostu. „ Stari most je imao dvije babke ( nosivi stupovi ), kamene upornjake i gore je bio sav drven. U II. Svjetskom ratu je sav srušen, a 1943. godine je od urušenog kamenja babki sazidana jedna, koja je rađena prema konstrukciji željezničkog mosta, a koja je nađena negdje oko Rečice (pored Karlovca) i donesena u Slunj. Kako ta konstrukcija nije bila dovoljno dugačka da premosti cijeli most, to su na dio mosta stavili profile, a na drugi dio su stavili ovu željeznu konstrukciju. Zato je tu sada jedna babka koja je rađena prema toj nađenoj željeznoj konstrukciji. Jednom prilikom mi je došao pukovnik iz Austrije koji je govorio hrvatski, a bio je tad još bio stariji od moje mame koja je rođena 1930., i pitao me znam li otkuda je konstrukcija na mostu? Velim ja: „Ne znam, negdje od Rečice.“ A on će: „Mogu li nešto pogledati i hoćeš ići sa mnom?“ Našao je podatke da je most lijevan u Austriji, u Klagenfurtu.“

Mlinica i njezini mlinari

Mlinice su u Rastokama od pamtivijeka, ali Rastoke nisu bile oduvijek naseljene. Francuzi su oko 1810. napravili prve objekte za stanovanje. Uz mlinice su napravili prva dva objekta za stanovanje, a naseljena je vojna posada koja je za njih mljela. Iz „pospremljenih“ uspomena, Nikola kazuje: „Stari su pričali kako su zasadili lipe da bi, kada bi vojska prolazila, imala hlad. Kod Magazina su imali plantažu murvi. Donijeli su i krušku tepku, koju su poslije ljudi kalemili na crni trn i tako su se te tepke razmnožile i od njih je nastala izvrsna rakije. To je ustvari poludivlja kruška. Bilo je i vinove loze koju su donijeli Austrijanci, a koja je za vrijeme Austro-Ugarske zasađena na Šušnjari i na Liscu, kod Blagaja. Vinove loze je bilo i tu na Plišu te na Sokolovcu kod Cvitovića. Francuzi su isto donijeli nešto vinove loze, ali oni je nisu prvi donijeli u naš kraj. Priče su kolale da je  u Blagaju, kraj Starog grada, bio izvor mineralne vode, koji je zatrpan jer je jako smrdio”.

Svaka mlinica imala je svoje mlinare, odane kupce, a isti su se stjecali kvalitetom meljave, prijateljstvom, rodbinskom vezom i na druge načine, preporukom. Pojasnio je Nikola i naknadu za meljavu: „Naknada za meljavu je ušur. Ili se davalo zrno ili novac, a mjera je bila 10 % od dovezene količine. U svakoj mlinici bio je ujam, od 5 litara, četvrtinka od 10 litra i kabal od 20 litara. Sve posude su bile drvene i okruglog oblika, a samo je kabal imao dvije ručke”.

Milan Holjevac, 1988.

„U ljetnim mjesecima ljudi su dolazili u rano jutro ili kasno navečer, a razlog je i hladovina za njihovu stoku kojom su obavljali dovoz i odvoz žitarica, odnosno meljavu. Znalo se da postoje mlinari koji su duže vrijeme čekali meljavu. Bili su počašćeni ili toplom pogačom ili ručkom. Za vrijeme meljave pričale su se razne priče, i ja sam kao šestogodišnjak čuo zanimljivu priču od čovjeka s Marindolskog brda, koju sam jako dobro upamtio. Kaže: „Slušajte što ću vam sada reći. Ovaj mali će to sigurno doživjeti, a mi – teško. Bit će rata na našem području i mnogi će stradati i otići iz svog kraja, ali će ih se malo vratiti u sela. Oni koji se vrate i ostanu, njih će za neko vrijeme otjerati divljač sa svojeg praga, jer neće moći proizvoditi hranu”, kazuje Nikola.

Posla su imali kovači i drvodjelci

U Rastokama je bilo kovačnica, a jedna iza kuće Nikolinih predaka. „Jedan od dedine braće je bio kovač. Najviše su kovačnice radile radi blaga, konje se potkivalo, trebalo je lemeše za plugove uređivati, izraditi alat za obradu kamena. A 50-ih godina prošlog stoljeća, kad se radio Tonkovićev most, kovači su radili najviše, i to sve ručno.“

„Bilo je i drvodjelaca, stolara, da bi mogli mlinove raditi“, kaže Nikola, i dodaje: „Ne možeš mlin napraviti bez drveta i kamena. Stolari su bili jedan osnov i kovačije. Trebalo je klepce za oštrit mlinove. Posebno se kamen za pšenično brašno, ima poseban stil brušenja (klepanja). On se nasjeca tako da s jedne i s druge strane, kada se vrtio u rotaciji, bi gulio pšenicu, ne drobio. Ovaj drugi se pika da bi drobio. Kukuruz, zob, ječam i druge žitarice on mora drobiti. Onda se namaže ciglom za zidanje i sve što je crveno to moraš iskljucati van, onda je oštar mlin. Svaki mlinar je sebi oštrio. Dok je melje bilo morao si i do tri puta tjedno oštriti jer neće da melje kako treba.“ Sjeća se Nikola: „Bila je dolje sikira kao sjekač, a ovaj je bio špičast i to onda nosiš kod kovača da ti to zakali i naklepa i onda s time klepaš. To ide na drvenu ručku, i tuckaš po malo… na rukama su zbog toga imali često kamenje i to bi im ostajalo kao ožiljak dok su živi. Kada prsne kamen, zabije se u kožu. Ako je veći, izvadiš, ako je sitnije, ne možeš. Zato su stari Rastočani imali ruku ispikanu od kamena”.

Dobar kamen za dobro brašno

Za dobro brašno, morao je biti i dobar kamen. Nikolin stric bio je majstor za mlinove. On je naučio mnogo od njega pa je svojim savjetima, kada je to zatrebalo, jer su ti mladi ljudi već puno naučili sami, ili od svojih predaka, to znanje i umijeće prenio na mlađe Rastočane.

„Inače, naši su preci odlazili po kamen diljem cijele Hrvatske, pa i u Sloveniju, Srbiju i BiH. Ondje su kupovali kamen u kamenolomima te ga prosljeđivali i obrađivali. Jedan je kamen morao biti tvrđi, a drugi malo mekši. Kamen se nasijecao posebnim alatom, kako bi se pšenica ljuštila i dala više brašna, a sama površina kamena bila je konusna radi izbacivanja brašna ispod kamena u posudu”, ističe Nikola.