Priča 1. Žalčeva kuća i mlin

Tomo Žalac poznat je još i po imenu Zdravko. Rođen je u Karlovcu, 1957. godine. Radio je kao strojobravar u Zagrebu i Slunju, a sad je u mirovini. Odrastao je u Rastokama u Žalčevu mlinu, gdje je do srednjoškolske dobi živio s roditeljima, a kasnije su se preselili malo iznad Rastoka, gdje i danas živi. U Rastoke ide svaki dan i svaki dan ih gleda, jer Rastoke – mlinarsko naselje – nahranila su mnoga usta. Da nije bilo mlinica i mlinara, ne bi ni Rastoke opstale, niti bi bile ono što jesu.

Tomo pamti mnoge priče, a i sam zna kao dijete koliko se svaka mlinica, svaka kuća, morala čistiti i voditi briga o toku vode.

„Mi smo imali koncesiju za održavanje toka vode u dužini do 100 metara od kuće do Žalčeve glave, na kojoj je bila glavna ustava (brana) za mlin“, i ističe kako je briga oko nje bila velika.

„Naime, ako se ne bi ustave (sa šlajsima) zatvorile na vrijeme, voda je mogla poplaviti u mlinicu, kuću, otići pod šajer. Mi smo se još brinuli i o volti (okrugli mostić) ispod kojeg je voda tekla prema našem mlinu. A za rad mlina i za regulaciju vode bila je važna još jedna ustava (s jednim šlajsom). To je kanal ispod štale gdje je išla voda. Ta se ustava otvarala kada je bila velika voda. Sjećam se tog prolaza vode. Ljeti sam ga uvijek čistio jer je voda nanijela granje i drugi otpad pa je slabo tekla”, pripovijeda Tomo i dodaje kako su voda i njezini tokovi bili najvažniji.

„Nije se smjelo prokapati, kopati i preusmjeravati vodu u neki drugi tok, jer bi došlo i do svađa između susjeda. Moralo je biti dogovora pa se poštovalo pravilo: što je tvoje – tvoje je, a što nije – ne smije se”, kaže Tomo.

Prisjeća se, ali i zna, kako u Rastokama nije bio problem velika voda, već kada vode nije bilo za rad mlina. Žalčev mlin bio je vezan s Petrovićevim slapom, koji je danas presušio. Pamti da se nekad prije rijeka Slunjčica, znana i kao Slušnica, ondje prelijevala u Koranu. Zato su Tomin otac Janko ili deda Franja stavljati fosne (debele daske) da voda ne ide preko slapa u Koranu. Kada se voda zagradila, većina vode se vraćala kraj Holjevca (Zvonini) i išla na prvu voltu prema mlinu. Za sušne godine, ponekad je radio samo jedan mlin.

Kako su nastali Žalčevi mlinovi

Tomo Žalac, 1990.

„Žalčevi mlinovi su tu od vremena kada se doselio moj pradjed Janko iz Gnojnica, sela nadaleko Slunja, oženivši se Barom Belković iz Slunja (mojom prabakom), krajem 19. stoljeća. Kupio je mlinicu od Jareba. Trebalo je nahraniti devetero sinova koji su rođeni u Žalčevoj kući s mlinicom. Svi su oni odlazili, jedan po jedan, u svijet”.

U obnovljenoj mlinici nakon smrti pradjeda Janka i bake Bare, ostao je samo njihov sin Franja.

„On je imao četvero djece, dvije kćeri koje su se udale i odselile u Rijeku, a u mlinu su ostala dva sina – moj otac i stric sa svojim obiteljima. To spominjem jer se pravo na mlinarenje i mlin, gdje je bilo više nasljednika s obiteljima, određivalo. Uvijek se odredilo koliko je tko imao pravo mliti. Kod nas je bilo tako da je deda Franja imao pravo na dva tjedna mlinarenja, a svaki sin je imao pravo na jedan tjedan. Deda je živio s nama u obitelji, tako smo mlili i vodili brigu o mlinu tri tjedna u mjesecu. Stric i strina su imali jedan tjedan.

Kad se govori o mlinu, treba znati da se osim glavne vode, morala voditi briga o samome mlinu. Navodno je davno na brizi bio još i koš u kojem su se prali tepisi i neka teža roba. Tako su meni moji stari pripovijedali. Koš je probušena drvena bačva, u kojoj se roba okretala kao centrifuga. Bilo je to sve dobro oprano bez deterdženta i današnjih pomoćnih sredstava“, kazuje Tomo.

Gradske vode nije bilo dugo. „Pila se naša Slušnica, služila je za pranje. Mi smo se isto prali jer nije bilo kupaonica. Svi su se prali u skeli. To je kao kanal za protok vode prema našem mlinu, kraj mostića, bilo ljeto ili zima”.

Bijeli i crni mlin

Milan Holjevac, 1988.

„U mlinici su bila tri mlina. Bijeli mlin je bio za pšenicu, a crni mlin za kukuruz. Ponekad se mlilo miješano, kukuruz i još neko žito. I treći mlin je bio isto crni. On se većinom koristio za mljevenje raži, zobi, starog kukuruza ili stare pšenice koja nije bila za brašno. Ta smjesa bila je za hranu prasaca, ovaca, krava i telaca. Bijeli mlin bio je najsporiji jer se mlila samo pšenica. Pažljivo se odvajalo brašno od mekinja. Kad se samlila pšenica, mekinje su se ponovo stavljale u koš da se kroz sito uzme još bijelog brašna. No, brašno je bilo najbolje i najbjelije ako je samo jednom prošlo kroz sito. Sam mlinar je procijenio je li brašno dobro i ima li ga dosta. Mekinje su se miješale s bučama i kuhanim krumpirima te pravila se meća, hrana za prasce.

Bijeli mlin sastoji se od koša za pšenicu, grušta gdje se nalazilo sito u koje se sipalo brašno. Moralo se paziti na sito da ne bi bilo gdje oštećeno, da ne ispadaju mekinje, koje su izlazile u koš, gdje su se stavljale u posudu koju zovemo kabal i ponovno se prosijavale. Od vriće pšenice znalo se otprilike koliko će biti brašna, a koliko mekinja. Mlinar je uzeo svoj ujam ili plaću, ali nikad se nije znalo koliko je mlinar uzeo sebi. Ali svi su bili zadovoljni jer mlin (kamen) koji je, kako se reče namiljao, nije muljao žito, tako da je bilo uvijek puno vriće. Trebalo je raditi da se dobije bolje brašno (melja). Zato se klepao mlin (klepati mlin znači odmjerenim kucanjem pomoću čekića izravnavati, uređivati površinu mlinskog kamena).

Mlin se rastavio, skinuo koš, izvadio kamen iz štange koja je bila povezana s vretenom i turbinom sa žlicama. Štanga je bila vezana u kamenu s drvenim držačem, tzv. paprica, koja se riktala (podešavala) drvenim šćikama (komadić plosnog drveta zašiljen s jedne strane) kako bi vreteno što ravnije radilo da ne ispadne iz ležišta.

Žlice u trupini su isto morale biti stavljene tako da što lakše i ravnomjernije rade. To je sve bilo bolje uređeno da bi mlin trebao manje vode za rad. Kamen se klepao klepcima koje su izradili kovači, i što je klepac bio oštriji, lakše se naklepao mlin. Kamen se označio mokrom ciglom da se vidi gdje treba klepati. Trebalo je sve znati.

Žlice su znale puknuti i onda je trebalo ići pod mline, bilo ljeto ili zima. Sve žlice su morale biti u trupini (vodeno kolo). Znalo je vreteno (šiljak) ispasti iz ležišta. Sve se to događalo, popravljalo i dalje mlilo. Sve se radilo od bukovine: žlice, vreteno, trupina. Za žlice se koristilo bukovo zdravo drvo i razrezalo se na četiri komada, tzv. bande, koje su se bacile u vodu i stajale su tu oko godinu i više. Drvo je time dobilo svoju jačinu, koju mu je dala voda. I kad se stavi u trupinu, još dobiju izvana zaštitu da budu jače. Trebalo je pravu žlicu napraviti! Bilo je dobrih majstora u Rastokama. Nije prije bilo motorne pile. Sve se radilo ručno“, pripovijeda Tomo i dodaje kako su glavni alati bili: bradva, tesla, glijeto (dlijeto), drvena svrdla. „Trebalo je to znati i dobro zacrtati. Kad bi to čovjek gledao sa strane izgledalo bi kako se to sve lako može popraviti, jer bilo je i pošalica, uz koju rakijicu“, pripovijeda Tomo.

Kad se čovjek nauči na zvuk mlina, teško je to zaboraviti

„Mlin je stalno klepetao pa je deda Franja znao zaspati na gruštu i zahrkati, a mlin bi radio prazan. Netko bi ga upozorio na to pa bi on naglo skočio i rekao da zna za to (iako nije znao)”. I tako iz dana u dan. Kako bi čuo da mlin klepeće, mlinar je morao znati kako otvarati i kako nariktati mlin za rad. Kad se otvara šlajs, mlin ne smije biti posve spušten (kamen na kamen). „ Znači, morao se podići gornji kamen, kako bi vreteno imalo što manji otpor. To se radilo tako da se drvenom polugom (mačkom) podigao mlin, malo se nabila šćika.

„Kad je mlin počeo s radom, riktalo se ako se željelo dobiti malo krupnije brašno, npr. za šrot (grubo samljeven kukuruz, ječam i druge žitarice, za hanu pilića) ili sitnije. Kamen se podigne, a onda spusti za sitnije brašno, za palentu.“

Žalčeva mlinica nalazila se na ulazu u kuću. „Pod prozorom je bila ustava s tri šlajsa za tri mlina. Iz mlinice se ulazilo u kuhinju stepenicama gore u sobe, tako da se mlinica morala čistiti. Stalno je metla bila nekome u rukama jer se prosipalo žito ili je bilo prašine, a zimi se nanese i snijega. Bilo je hladno u mlinici, pogotovo zimi jer se inje znalo uhvatiti na grede. Ako se moralo ići pod mline, išlo se. Život mlinara nije bio lak. Zato sam to sve ispripovijedao”, kaže Tomo.

Žalčevi mlinari

„Ljudi koji su dolazili k nama u mlin, bili su naši mlinari. Dolazili su većinom iz okolice Slunja (Lađevca, Furjana, Popovaca, Cvitovića, Zečev Varoša, Podmelnice, Slušnice), a sjećam se da su dolazili i iz Močila (dosta daleko). Puna kola melje vukli su većinom volovi, a oni koji su dolazili izdaleka, imali su za vuču konje. Iz Podmelnice i bliže, melju je nosio magarac. Sjećam se Brace Oštrine, jednog starijeg čovjeka, koji je dolazio s magarcem u mlin. Išao je mago dobro, sve dok nije došao do mostića. Onda bi znao stati k’o ukopan. Ni naprijed, ni nazad. Tada su skinuli melju s magarca i odnijeli u mlin, a mago je znao još dugo stajati na mostiću, valjda se bojao vode. Mlinari koji su morali ostajati duže (dan, dva) dok se žito ne samelje, bili su pod šajerom”. (Šajer je u ratu zapaljen, 1992.). Šajer je u tom kraju naziv za sjenik, drvenu građevinu za spremanje suhog sijena.

O tim ljudima se vodila briga. Jeli su s njima, spavali u kolima. Ako je bila zima, spavali su u mlinici ili na sećiji u kuhinji (sećija je ležaj sklepan od drveta i neki stari slamnati madraci).

„Tko će dolaziti u mlin, dogovarao je većinom deda Franja, i to četvrtkom. To je bio svetkovni dan. Redio se deda k’o da odlazi u crkvu. Sa svojom šćubarom (šubarom) na glavi, uputio se prema Slunju. Sastane se s ovim, s onim, ali svi završe kod Skukana u gostioni. Cijeli dan bi tu proveo uz čašicu sa svojim mlinarima. Predvečer, kad je dolazio kući, baka je gledala da šćubara nije u vodi, a to bi značilo i da je deda završio u skeli (pao u vodu). Držao se deda druge strane kanala, gdje je bila stijena uz put, da ne završi u vodi. Kad bi došao kući, baba je vikala da se opet napio, a on se branio da nije, nego da su ga “zapuvali” u gostionici. I tako svaki četvrtak, do svoje starosti. Život u mlinu bio je poseban, zbog šuma vode i zvuka mlina, mirisa žita. Sve to postaje dio života svakoga tko je živio u mlinu i nosio to sa sobom gdje god bi završio”, ističe Tomo.