Iz arhivskih vrela

Dr. sc. Damir Stanić rođen je 1983. godine u Zagrebu. Od 2011. zaposlen je u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, gdje je sređivao i istraživao arhivsko gradivo vezano uz povijest Vojne krajine – osobito Bihaćke krajine te područja Slunja i okolice. Budući da po majci potječe iz Pavlovca (prezime Štajduhar), njegovo zanimanje za slunjski prostor ne proizlazi samo iz znanstvenog interesa, već ima i snažnu osobnu i emotivnu dimenziju. Upravo ga ta povezanost motivira da, uz historiografski rad, piše i popularno-znanstvene tekstove temeljene na autentičnim arhivskim izvorima i povijesnom iskustvu ljudi slunjskog kraja.

Radovi u rubrici Iz arhivskih vrela rezultat su ozbiljnih znanstvenih istraživanja i nastojanja da se esejističko-popularnim pristupom lokalnoj zajednici i široj javnosti otkriju dosad nepoznati detalji iz bogate povijesti slunjskog prostora.

Hrvatski državni arhiv, HR-hda-903. Grafička zbirka, inv. br. 1268. Hrvatski krajišnici u uličnim bitkama u Beču. Prikazani su i ranjeni krajišnici.

Matija Lovrić – dugogodišnji slunjski učitelj i orguljaš u crkvi Presvetog Trojstva

Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-442. Slunjska graničarska pukovnija. Osobni i stručni podaci o Matiji Lovriću

Ovaj tekst mali je prilog, možda i poticaj za daljnja istraživanja o zanimljivim i zaslužnim stanovnicima Slunja i slunjskog kraja kroz povijest. Osvrnut ću se na jednog od njih – dugogodišnjeg slunjskog učitelja i crkvenog orguljaša, Matiju Lovrića. Današnjem pučanstvu njegovo ime i rad vjerojatno nisu poznati, no radilo se o uglednom članu lokalne zajednice, o kojemu je sačuvano dovoljno izvora koji nam omogućuju da ukratko predstavimo njegovu biografiju i djelovanje u lokalnoj zajednici.

Svi podaci o Lovriću dolaze iz nekoliko izvora sastavljenih 1856. i 1857. godine, premda to nisu jedina vrela koja ga spominju. Lovrić je rođen u katoličkoj obitelji u Ogulinu 1799., a do 1856. u školskom je sustavu proveo čak 43 godine i 6 mjeseci – kao školski pomoćnik više od 7 godina, a kao učitelj više od 36 godina. Svoju prosvjetnu karijeru započeo je vrlo mlad, sa 14 godina, 1813. godine, još u vrijeme francuske uprave, kada je tri mjeseca i 15 dana službovao na području Ogulinske graničarske pukovnije kao školski pomoćnik. Na tom je položaju ostao do 13. travnja 1820., kada postaje podučitelj u istoj pukovniji, a već od kraja listopada te godine premješten je u Slunj. U trivijalnoj školi u Slunju ostao je sljedećih 36 godina, sve do 1. listopada 1856., kada odlazi u zasluženu mirovinu.

Lovrić je tada, već u poodmakloj životnoj dobi, zatražio umirovljenje zbog narušena zdravlja. Pukovnijski liječnik pregledao ga je i u zdravstvenoj anamnezi naveo da je „jače tjelesne građe“, da je nakon preboljene groznice 1839. zadobio astmu i kronične probleme s disanjem te da je osam godina ranije počeo imati poteškoće s vidom. Pri čitanju i pisanju morao je nositi naočale, ali je i s njima mogao čitati samo nakratko jer je inače patio od mutnog vida i glavobolja. Sam Lovrić naveo je da desetljećima radi bez školskog pomoćnika te da mora po osam sati podučavati 80 do 110 djece, što više nije bio u stanju. Liječnička ekspertiza potvrdila je narušeno zdravlje te mu je priznat status realinvalida i odobrena mirovina zbog „tjelesne slabosti“ i astme. Kako se u izvoru navodi, njegovo je fizičko stanje bilo „ozbiljno oslabljeno zbog starosti i dugotrajne službe“.

Iako je cijeli život proveo okružen djecom, izvori pokazuju da Lovrić i njegova supruga (čije ime nažalost nije navedeno) nisu imali potomaka niti je posjedovao znatniji vlastiti imetak. U njegovu osobnom dosjeu detaljno su opisani profesionalni rad i stručni profil. U rubrici „prirodni talent“ navedeno je da je „vrlo dobar“, a njegov krasopis i pravopis ocijenjeni su kao „vrlo dobri i korektni“. Od jezika je izvrsno znao pisati, čitati i prevoditi hrvatski i njemački, dok je u (školskom) znanju opisan kao „čisto empirijski tip“. Što se tiče poznavanja zemalja, navodi se da je bio kompetentan za Hrvatsku, ali ne i za opću geografiju. Bio je primjerenog ponašanja, prema mladima ljubazan, u poslu marljiv i radišan, odgovoran i pouzdan, dobrih manira te bez ikakvih „felera“. Na kraju dokumenta nalazi se rubrika „Je li zaslužio napredovanje i koje“, u kojoj je zapovjedništvo Lađevačke satnije zapisalo rečenicu: „postigao je svoj (životni/stručni op.a.) cilj“.

Lovrić je više desetljeća obnašao i drugu uglednu i važnu službu u Slunju – bio je orguljaš u crkvi Presvetog Trojstva. Ne treba posebno naglašavati koliko je služba orguljaša važna pri slavljenju svete mise i drugih crkvenih obreda, pa su orguljaši u prošlosti vjerojatno imali i veći ugled nego danas. Dodatnu reputaciju zasigurno mu je davala i činjenica da je bio jedini orguljaš na području satnije, a čini se i šire. Nije navedeno gdje je Lovrić stekao glazbenu naobrazbu, ali znamo da je crkvenu službu orguljaša obavljao više od 35 godina, primajući mjesečnu plaću od 4 forinta. Kada mu je zdravlje postalo ozbiljna prepreka za nastavak muziciranja, postavilo se pitanje njegova nasljednika. Sam Lovrić ranije nikoga nije obučavao, jer na to nije bio obvezan, a nije posjedovao ni potrebne pedagoške vještine. Osim toga, nije bilo nijednog državnog ili općinskog učitelja koji bi znao svirati orgulje i mogao preuzeti tu službu. Trebat će još istražiti kako je ta priča završila.

O samom Lovriću se zasigurno može pronaći još izvora. Ako i kada do toga dođe, moći ćemo dopuniti biografiju danas zaboravljenog čovjeka koji je imao odgovorne uloge u slunjskom društvu te je uživao nedvojben ugled. Njegov status pokazuje i činjenica da mu je bez poteškoća odobrena pristojna mirovina te da se u izvorima ne spominje ništa negativno o njemu. Dapače, jasno je da je Lovrić uživao poštovanje kakvo zaslužuje osoba koja je desetljećima podučavala mladež slunjskog kraja, usprkos svim problemima s kojima su se i školski sustav i on osobno suočavali. Takvi pojedinci zaslužuju da se o njima piše, a vjerujem da će daljnja istraživanja iznijeti na svjetlo dana još mnogo sličnih zaslužnih djelatnika iz prošlosti. A mi sami možemo se zapitati: što bi neko zapovjedništvo na kraju našeg karijernog puta zapisalo o nama? Bismo li imali te sreće da nas, poput Lovrića, netko ocijeni rečenicom: „Postigao je svoj cilj.”? Svakako možemo, i moramo, tome težiti.

Invalidi i udovice

Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-442. Slunjska graničarska pukovnija. Podaci o preminulom Nikoli Manceu te njegovom sinu Vidu.

Krajiški je svijet bio vrlo siromašan. Naravno, kao i u svakom društvu, postojale su velike razlike između samih krajiških zadruga i obitelji: neke su bile bolje stojeće, druge skromnijeg imovinskog stanja, a mnoge na samom rubu, ili češće, s druge strane praga ozbiljnog siromaštva. Suvremenom čovjeku teško je uopće zamisliti kako je izgledala prošla zbilja. Život je bio izrazito težak, zemljoradnja rudimentarna, smrtnost visoka, nepismenost sveprisutna; svaki je dan doslovno predstavljao mali boj u velikom sukobu sa smrću. Muškarcima je na temelju fizičke snage pripadala glavna uloga, dodatno učvršćena njihovom dominantnom društvenom pozicijom u odnosu na žene. Iako je bilo i udovica koje su stajale na čelu obitelji, bio je to svijet kojim su u pravilu gospodarili muškarci. Kada bi obitelj ostala bez muškarca, a nije bilo ruku koje bi ga zamijenile, obitelj je zapadala u egzistencijalnu ugrozu.

Kao posljedica ratovanja na krajištu i/ili u imperijalnim ratovima Habsburgovaca diljem Europe, krajiško je društvo imalo frapantno mnogo osoba s određenim stupnjem invaliditeta. Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, oko polovice muškog krajiškog stanovništva imalo je neki oblik invaliditeta. Stradali su dijeljeni u kategorije „poluinvalida“ i „pravih invalida“. Samo je manji broj „pravih/potpunih invalida“ primao invalidninu, dok ostali nisu imali tu sreću. Oni s manjim stupnjem invalidnosti nisu bili oslobođeni ni od kućnih ni od poljoprivrednih poslova, a morali su obavljati i rabotu. Invalidnost je posljedica rana i/ili bolesti koje su trajno narušavale zdravlje pojedinca, čineći ga nerijetko još lakšim plijenom vječnog lovca – Smrti. Najteže je bilo malim obiteljima, u kojima je jedini muškarac bio invalid, neovisno o tome primao li invalidninu ili ne. Ako je jedini muškarac u kući istodobno bio i invalid s potporom, egzistencija obitelji ovisila je o njegovoj invalidnini i zdravstvenom stanju. Ako bi preminuo, obitelj bi ostala bez glave kuće, bez muškarca i bez novčane potpore.

Jedan takav slučaj zbio se smrću invalida Nikole Mancea iz Donjeg Lađevca (kuća br. 22). Svoj je invaliditet stekao u dramatičnim i svjetski poznatim događajima revolucionarne 1848., i to ni manje ni više, nego u jurišu na Sofijin most u Beču. Iskazao je veliku hrabrost, koju je sudbina naplatila ranjavanjem u lijevu nadlakticu i trajnim invaliditetom, a vladar nagradio zlatnom medaljom za hrabrost te posljedičnom invalidninom. Nažalost, Nikola nije dugo poživio – preminuo je 3. studenog 1855. od kolere, u 35.-oj godini života, ostavivši iza sebe suprugu Anu i dvoje male djece: Vida, u dobi od četiri godine, i Terezu, staru tek godinu dana. Njegovom smrću prestala je stizati i invalidnina. Iz spisa je razvidno da su, unatoč skromnoj državnoj potpori, živjeli vrlo siromašno te spadali među najsiromašnije kuće u Lađevačkoj satniji. Ana je nakon suprugove smrti još dodatno osiromašila, do te mjere da nije mogla kupiti ni propisane biljege za molbu kojom je tražila da joj se dodijeli daljnja novčana potpora, a djeci alimentacija, kako su naveli zapovjednici satnije. Koliko je njihovo stanje bilo očajno pokazuje i činjenica da su njezinu molbu poduprle i Lađevačka satnija i zapovjedništvo Slunjske graničarske pukovnije – institucije inače poznate po vojničkoj i krajiškoj beskompromisnoj strogoći, a ponekad i birkokratskoj bešćutnosti.

Kako je ova tužna priča završila, ne znamo. Vjerujem da se svi koji čitaju ovaj tekst nadaju da su i majka i djeca preživjela teške izazove i da im se sudbina preokrenula, a sreća osmjehnula. No, oni koji se poviješću bave znaju, a svi ostali mogu naslutiti i instinktivno osjetiti, da to najčešće nije bio slučaj – prošlost je u prvom redu horizont patnje i borbe za goli opstanak. Upravo to saznanje i osjećanje trebalo bi u nama probuditi poštovanje prema našim precima, koji su se, unatoč stalnoj borbi sa živim blatom postojanja, hrabro i dovoljno dugo održali na površini kako bi nama danas omogućili život njima nezamislivo bolje kvalitete. Stoga – u njihovu čast – živimo!

Molim da mi dijete ne ide u školu

Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-442. Slunjska graničarska pukovnija. Imena, dob i porijeklo učenika koji su se ispisali iz škole u Slunju

U prošlosti se školovao vrlo mali broj djece, a ni u Vojnoj krajini nije bilo drugačije. Većina stanovništva bila je nepismena i u tom pogledu neobrazovana, tako da se taj aspekt društvenog života uglavnom nije ni preispitivao. Škole su, dakako, postojale — isprva one koje su vodili svećenici ili pripadnici crkvenih redova, a kasnije i različite vrste državnih škola (pučke, njemačke itd.). U njima se školovao tek mali broj djece, većinom dječaci. Štoviše, iz današnje perspektive neobična je, i možda teško razumljiva činjenica, da je taj, ionako mali broj djece, nerijetko postajao još manji, jer su same obitelji tražile da se djeca ne upišu u školu ili da se već upisana djeca ispišu iz škole. Razlog tome bio je sasvim prozaičan – školovanje je predstavljalo financijski trošak za krajiške kuće, a snažno se osjećao i nedostatak djece u svakodnevnim kućnim/zadružnim poslovima. Svijest o važnosti obrazovanja još nije bila dovoljno razvijena, odnosno, ako je i postojala, bila je podređena egzistencijalnim izazovima.

Kada je riječ o školstvu na području Slunjske graničarske pukovnije, postoje brojni izvori iz 19. stoljeća. Tako je, primjerice, 1857. navedeno da na području Blagajske satnije postoji 18 sela i tri župe sa 4255 osoba te kućama koje su radi kamenitog i lošeg tla jako raštrkane pa su samo pojedine zadruge udaljene manje od jednog sata hoda od novopodignutih škola u Veljunu i Cvijanović Brdu. Stoga je nastavu u tim školama moglo pohađati tek 40 do 50 djece. Zadruge i u dobrim godinama nisu bile u stanju osigurati dovoljno hrane sa svojih neplodnih posjeda, a općine su bile presiromašne da bi mogle uzdržavati dva učitelja, bez obzira što je država učiteljima osigurala ogrjev i građevni materijal. Koliko je stanje bilo teško, pokazuje i činjenica da su općinski starješine Blagajske satnije podnijeli molbu kojom su tražili da se nastava dalje održava samo u njemačkoj školi u Veljunu, a da se umjesto nastave u ostale dvije pučke škole održava poduka u crkvenom nauku nedjeljom i blagdanima u pojedinim župama – sve dok se materijalno stanje stanovnika Blagajske satnije ne poboljša. Dakle, lokalni su starješine tražili da se privremeno suspendira nastava u pučkim školama, a da djeluje samo elitnija škola na njemačkom, u kojoj su se obrazovali budući kadrovi za vojnu i upravnu službu. Radi obuke takvog kadra, nerijetko su pojedini učenici prebacivani iz pučkih u njemačke škole.

Tako su, primjerice, vojne vlasti 1846. godine navele, da se, u pogledu ispisivanja djece i pohađanja njemačkih škola, iz pučkih škola u njemačke škole prebacuju samo talentirana djeca mlađa od devet godina, a ukoliko se ne pokažu uspješnima već prve godine, da im se dozvoli ispis iz škole. Međutim, treba naglasiti da su vojne vlasti zahtijevale da i ispisana djeca pohađaju školu nedjeljom i blagdanom do navršene 15. godine života. Osnovne škole trebalo je popunjavati djecom od šest do sedam godina, oba spola, pri čemu se posebno pazilo da ne dođe do smanjenja broja učenika. Kao što je već spomenuto, za talentiranu djecu nastojalo se pronaći mjesto u obrazovnom sustavu te im omogućiti prijelaz u njemačke škole, u kojima se obrazovao kadar za vojnu i upravnu službu u Krajini. Broj učenika u njemačkim školama 1846. nije bio zadovoljavajući — tako je, primjerice, Blagajska satnija imala samo jednog dječaka upisanog u njemačku školu, što je moglo rezultirati nedostatkom pismenih osoba spremnih za službu u vojsci i vojnoj upravi. Stoga je bilo potrebno prebaciti određeni broj djece iz pučke u njemačke škole.

Što se ispisane djece tiče, jedan drugi izvor iz 1846. pokazuje da je iz pučke škole u Slunju tada ispisano osmero djece: iz prvog razreda desetogodišnji Stjepan Blašković, a iz drugog razreda četrnaestogodišnjaci Pavle Barić, Tomas Barili, Ivan Šlat,  Petar Modrušan te Pavle Štefanac iz Lađevačke, kao i petnaestogodišnjaci Ilija Karavlah i Mihael Žalac iz Vališselske satnije. Tomas Barili ispisan je jer se počeo baviti, odnosno učiti, neki (nenavedeni) obrt, dok su ostali nastavili raditi „u kancelariji” (in die Kanzellay). U slunjskoj pučkoj školi tako je ostalo 48 djece. Tada je ponovno naglašeno da se iz satnija iz kojih djeca pohađaju školu u Slunju (Lađevačka, Vališselska i Blagajska) u njemačke škole mogu slati samo najtalentiranija djeca. Lađevačka satnija, kojoj je pripadao Slunj, trebala je školovati onoliko djece oba spola koliko je školski prostor dopuštao.

Ovi izvori pokazuje da je u krajiškim strukturama postojala svijest o važnosti obrazovanja djece, čak i ako je ona bila prvenstveno motivirana potrebama vojne i upravne službe. Možda će ovaj mali spomen na nekadašnje učenike iz Slunja i okolice, koji su radi drugih potreba bili ispisani iz škole, barem donekle osvijestiti činjenicu da dosezi modernog života — pa tako i obrazovanja — nisu samorazumljivi i oduvijek prisutni, već imaju svoju recentnu i složenu povijest koju treba poštovati i razumjeti.

Od Pavlovca do Hrtkovaca / Putnik svijetla lica

Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-442. Slunjska graničarska pukovnija. Dozvola za putovanje Pavlu Volariću s osobnim podacima

Hrvatska povijest, a nažalost i današnjica, uvelike su obilježeni migracijama. Prisilne i dobrovoljne, unutarnje i vanjske migracije – one kojima su pojedinci, obitelji, pa i cijele zajednice, odlazile u blisko susjedstvo, kao i preko velike bare – integralni su dio našeg dinamičnog povijesnog iskustva. Osmanski napadi, epidemije, klimatske promjene, propale ljetine, zaostala seoska gospodarstva, bolesti vinove loze i dr. su bez milosti tjerali naše ljude sa svojih ognjišta prema novim horizontima, novim sociokulturnim prostorima pa i političkim okvirima, unutar kojih su, treba naglasiti, nerijetko imali veće šanse za osiguravanje egzistencije nego u staroj domovini. Jedna od najvažnijih iseljeničkih ruta bila je ona prema Slavoniji i Vojvodini (primarno Srijem), kamo se iselilo i mnogobrojno stanovništvo s vojnokrajiškog prostora.

Iseljavanje hrvatskog stanovništva u Srijem predstavljalo je višestoljetni proces koji se odvijao u raznim etapama – kako masovnim, tako i kapilarnim. Put panonskih ravnica odlazile su obitelji, dijelovi zadruga ili pojedinci. Najčešći razlog bili su teški životni uvjeti u starom kraju, često prenaseljenom, neplodnom i nama danas teško pojmljivo siromašnom prostoru, iz kojega nije uvijek bilo jednostavno niti iseliti. Vlasti, osobito one autoritarnije poput krajiških, nisu dopuštale samoinicijativne migracije – bilo je potrebno ishoditi službenu dozvolu kroz hijerarhijski utvrđen administrativni postupak. Najčešće je odrasli muškarac – domaćin zadruge, glava obitelji ili pojedinac u svoje ime – podnosio molbu zapovjednicima satnije, a oni su je prosljeđivali zapovjedništvu pukovnije na odluku.

Taj je proces zahvatio i stanovništvo Slunjske krajiške pukovnije pa se u izvorima iz 19. stoljeća može pronaći nemali broj spisa o iseljavanju obitelji i pojedinaca. Nerijetko su najprije privremeno, na rad kod rođaka ili poznanika, odlazili pojedinci, a zatim bi nastojali preseliti i svoje obitelji. Ponekad se tražila dozvola za privremeni odlazak na rad u pitomije i bogatije panonske krajeve, nakon čega bi se vraćali kući. Bilo je i slučajeva kada se molila dozvola za privremenu posjetu rođacima ili srodnicima koji su već preselili u Srijem.

U prilogu donosim fotografije molbe iz 1845., kojom je Pavle Volarić iz Pavlovca (kućni br. 13), tražio dozvolu za privremeni odlazak svojem puncu, Vidu Cindriću, u Hrtkovce, na području Petrovaradinske graničarske pukovnije. Cindrić je zasigurno i sam bio doseljenik u Hrtkovce, dok je Volarić već jednom ranije podnio molbu za odlazak u to mjesto, ali mu je ona bila odbijena jer se približavala sezona poljoprivrednih radova. Vojna je vlast pazila da obitelji budu u stanju obaviti te poslove na odgovarajućoj razini – a odrasli muškarci bili su u tom pogledu od presudne važnosti. Budući da su glavni poslovi sada bili završeni, a Volarić je ponovo podnio molbu za iseljenje, zapovjednici Blagajske satnije su 12. listopada 1845. proslijedili njegov zahtjev zapovjedništvu Slunjske graničarske pukovnije na rješenje.

Iz priloga vidimo da je Pavle (Paval) Volarić tražio tromjesečnu dozvolu za posjet puncu, a s njim je namjeravala otputovati i njegova supruga Mara, očito kći Vida Cindrića. Izvor nudi i druge zanimljive podatke: navodi se da je Volarić imao 39 godina, da je bio katolik, oženjen, srednjeg rasta, plave kose, uskog i svijetlog lica, smeđih očiju, bez osobitih tjelesnih karakteristika, dobrog ponašanja te odjeven na krajiški način (grenzmässig). Također je zabilježeno da njegova vojna dužnost i obiteljsko gospodarstvo neće patiti jer će obaveze izvršavati drugi članovi obitelji.

Volariću je odobren odlazak i izdana propusnica, a nama ostaje malo svjedočanstvo o mobilnosti u predmodernom svijetu – pa čak i u onom rigidnijem, kakvo je bilo krajiško društvo – te o starim migracijskim vezama između hrvatskog prostora i Vojvodine koje još treba proučiti. U krajiškim arhivskim fondovima iz 19. stoljeća nerijetko se pojavljuju izvori koji pokazuju jake migracijske veze između slunjskog prostora te sela Hrtkovaca i Nikinaca u Srijemu. To su procesi koje još trebamo istražiti i shvatiti, kako bismo bolje razumjeli i sami sebe i zbilju naših predaka.

O cijepljenju i ugrizima bijesnih pasa

Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-903. Inv.br. 1041. Prikaz mladih Hrvatica iz Slunja i Ogulina

Predmoderna populacija susretala se s lepezom raznih bolesti koje su ugrožavale njezin opstanak, a koje su danas ili iskorijenjene ili više ne predstavljaju nikakvu posebnu prijetnju. Dovoljno je spomenuti notornu kugu, koja je u opetovanim naletima kosila cijele zajednice, ostavljajući iza sebe (polu)prazna sela i gradove te trajno traumatizirane preživjele. Uz zastrašujuću kugu, harale su i druge opasne bolesti, koje nas i danas (sezonski) napadaju, ali ih suvremena medicina rutinski liječi. Nekoć su gripa, vodene kozice ili upala pluća predstavljali veliki egzistencijalni rizik, a šanse oboljelih za preživljavanje bile su, iz današnje perspektive, šokantno male. Takve su zdravstvene okolnosti vladale u mnogim našim krajevima, čak i u godinama neposredno nakon Drugog svjetskog rata, dakle sve do recentnog vremena. Suvremena (javno)zdravstvena zaštita nas je zaštitila, ali istovremeno i zaslijepila: ne samo da se ne sjećamo tih vremena patnje, već nam ih je teško uopće i zamisliti. I zato suvremenog čovjeka šokira kada čuje ili pročita o magnitudi nekadašnjeg stradanja od bolesti koje mi danas rješavamo uobičajenom terapijom i kraćim bolovanjem.

Jedna je bolest, međutim, nekoć s pravom izazivala veliku bojazan te se duboko urezala u društvenu memoriju – bjesnoća. Ne samo da je bolest najčešće bila smrtonosna, već su je često prenosili zaraženi i podivljali psi u dramatičnim napadima na ljude. Druge su se bolesti širile neprimjetno, ali u napadu bijesnog psa ništa nije bilo skriveno. Taj koloplet izazivao je ogroman strah među ljudima te je predstavljao veliki javnozdravstveni problem kroz 18. i 19. stoljeće. Uostalom, bjesnoća je danas gotovo iskorijenjena (barem kada je o psima riječ), ali i dalje ostaje nerijetko smrtonosna bolest ako se ne počne liječiti na vrijeme.

Upravo se o jednom takvom slučaju govori u ovom tekstu. Krajem travnja 1850., podliječnik Slunjske graničarske pukovnije, Franz Wild, proveo je u razdoblju od dan–dva postupak cijepljenja čak 168 djece na području Lađevačke satnije te je pripremao postupak cijepljenja na prostoru Blagajske satnije. Nije točno navedeno protiv koje bolesti je vršena vakcinacija, ali se cijepljenje poklopilo s jednim nemilim događajem. Naime, na dan kada je započelo cijepljenje djece Lađevačke satnije, 27. travnja 1850., u selu Cvitović je potencijalno bijesan pas ugrizao jednu dvanaestogodišnjakinju za desnu podlakticu. Nažalost, ime stradalog djeteta nije sačuvano. Podliječnik Wild pregledao je napadnutu djevojčicu te ustanovio da je došlo samo do kontuzije bez otvorene rane, ali je ipak proveo uobičajeni tretman – postupak skarifikacije, odnosno malog zasijecanja kože, te profilaksu.

Iz izvještaja koji je toga dana poslao iz Veljuna stječemo dojam da je s optimizmom gledao na šanse za oporavak napadnute djevojčice. Jesu li te nade bile opravdane ili ne, zasad je nemoguće reći. Iako su prošle 172 godine od tog događaja, vjerujem da se svi čitatelji nadaju kako se dijete oporavilo. Znamo, međutim, da je satniji naređeno da, zbog opterećenosti liječnika, nesretno dijete odmah smjesti u pukovnijsku bolnicu (špital) uz nadzor roditelja ili rođaka. Potencijalno bijesnog psa, ukoliko već nije bio usmrćen, trebalo je staviti pod nadzor liječnika te o cijelom slučaju izvijestiti nadređene vojne vlasti nakon četrnaest dana. Nadležne vlasti također su zahtijevale objašnjenje zašto su o događaju informirane tek 6. svibnja. Što se dalje događalo, ne znamo – arhivska vrela više ne postoje ili još uvijek nisu pronađena. Pitanje je koliko je dokumentacije uopće i nastalo u ovom slučaju, jer se ovdje nije radilo o velikim povijesnim događajima, bitkama ili slavnim osobama, već o malom čovjeku, čija je egzistencija najčešće ostajala nezapisana, neopjevana, neistražena i potisnuta u zaborav. Neka stoga ovaj kratki tekst bude mali spomen tom bezimenom mnoštvu koje je sačinjavalo golemi mozaik prošlosti slunjskog/krajiškog prostora.