Milan Neralić

Autorica teksta: Petra Husain Pustaj – Hrvatski športski muzej

Od slunjske bujadi do svjetskih metropola

Svestrani sportaš, sportski pedagog i mačevalac Milan Neralić rođen je u Slunju 26. veljače 1875. godine. Od rane mladosti zabavu je pronalazio u sportskim aktivnostima među kojima su mu najdraže bile vježbe na karikama, ručama, preči i dizanju utega. Često je boravio u prirodi,  plivao u Korani i na njenim slapovima vježbao skokove u vodu i dvostruka salta. Osobito je uživao u planinarenju, a kasnije se pokazalo da mu je lov na zmije otrovnice poslužio za izvježbavanje reflekasa koji su mu bili od iznimne važnosti za „mačevalački tempo u napadu i obrani“.

U povijesnim dokumentima i izvorima pronalazimo nekoliko imena pod kojima se piše o Milanu Neraliću. Jedan izvjestan dio vremena nazivalo ga se Mihajlo, što dolazi od njemačkog Michael. Pod imenom Mile nalazimo ga u dokumentima prijave za Kraljevsku mušku školu. Od nekolicine različitih potpisa Milana Neralića potonje je ime odabrano kao legitimno budući da se tako sam potpisao kao član žirija na Mačevalačkoj akademiji 1904. u Zrenjaninu (prije Veliki Bečkerek).

Milan Neralić, Atelier Ferber, oko 1901 (HŠPOM-FT006820)

Osmogodišnju osnovnu školu završio je u Slunju (1882. – 1890.). Školovanje je nastavio u Petrinji u Kraljevskoj muškoj školi gdje je završio tek dva razreda. Budući da mu je zbog lošeg vladanja zabranjen nastavak školovanja, otišao je u Karlovac gdje je pristupio vojsci. Ondje na Akademiji mačevanja oficira i podoficira prvi put susreće mačevanje. Godine 1895. odlazi na Institut za vojne učitelje mačevanja i tjelovježbe u Bečko Novo Mjesto. Njegova istinska ljubav prema mačevanju očitovala se u ustrajnosti da upiše i završi tečaj. Naime, prilikom upisa vršena je rigorozna selekcija tijekom koje je Neralić bio odbijen, stoga je ponovo bio testiran nakon molbe upućene zapovjedniku. Iskoristio je pruženu priliku te je učenju i vježbanju pristupio savjesno i predano, vježbajući u svakom slobodnom trenutku. Tečaj za vojne učitelje mačevanja i tjelovježbe 1898. godine završio je s odličnom ocjenom i ostao raditi kao pomoćni, a od 1901. kao glavni učitelj mačevanja. Za života u Bečkom Novom Mjestu i Beču podučavao je u Terezijanskoj vojnoj akademiji i bečkom Union-Fechtklubu tijekom dva razdoblja: prvo od 1898. do 1908. pa potom od 1914. do 1917. Po odlasku iz vojske seli u Berlin (1908. – 1914.) gdje stečene vještine i znanje borbama mačem, sabljom i floretom nastavlja podučavati u građanskim i vojničkim klubovima: Centralnom zavodu za tjelovježbu, Njemačko-talijanskom mačevalačkom klubu, Časničkom mačevalačkom i jahačkom klubu, Vojnotehničkoj akademiji, Mačevalačkoj dvorani domobranskog časničkog Kasina i Mačevalačkoj dvorani Neralić.

Na putu ostvarenja

Milan Neralić sa sinom Hansa Murera tijekom vježbe, oko 1911 (HŠPOM-30264)

Predan rad i ustrajnost Neraliću su osigurali mjesto među najboljim svjetskim mačevaocima. Zapažene rezultate postigao je već 1898. na vojnim turnirima i mačevalačkim akademijama organiziranima u Austro-Ugarskoj Monarhiji te u inozemstvu. Jedan od najznačajnijih uspjeha svakako je onaj na Olimpijskim igrama u Parizu 1900., kada je u kategoriji profesionalnih učitelja mačevanja u disciplini sablje osvojio brončanu medalju. Time je ušao u povijest kao prvi Hrvat koji se natjecao na olimpijskim igrama i osvojio olimpijsku medalju. Uslijedile su pobjede i značajni rezultati na turnirima u Milanu (1906.), Frankfurtu na Majni (1910.) i Torinu (1911.).

Popis njegovih nastupa je dugačak i tek jednim djelom pobrojan. U tome velike zasluge ima Milivoj Radović, koji je predano i strpljivo obilazio arhive i ljude iz Neralićeva života te na temelju toga sabrao veći dio njegovih nastupa s rezultatima. Neralić je također imao značajan broj nastupa kao sudac, član žirija ili organizator.

Mačevalačka akademija u Zagrebu, 1905 (HŠPOM-FT006505)

Kao natjecatelj sudjelovao je na mačevalačkim akademijama u Zagrebu (1902. i 1905.) te pomogao organizirati dolazak najboljih učitelja mačevanja, kao što su Giovanni Franceschinis te natporučnici Rudolf Möbius i Emil Schischek.

Milan Neralić i Giovanni Franceschinis, početak 20. stoljeća (HŠPOM-30256)

Sa suprugom Wilhelminom Preis, s kojom se vjenčao 1911., u rodnome je Slunju 1912. priredio mačevalačku akademiju. Micika, kako ju je rado zvao, bila je profesionalna učiteljica mačevanja punih 56 godina (do 1962.). Bila je jedina učiteljica mačevanja svojoj nećakinji Ellen Preis, višestrukoj prvakinji Austrije, koja i danas uživa status jedne od najuspješnijih mačevalki svih vremena.

Milan i Wilhelmina Neralić, oko 1911. (HŠPOM-30259)

Mačevalački fenomen

Neralić, profesionalni učitelj mačevanja, borio se s profesionalcima te je odlično vladao mačem, floretom i sabljom s kojom je postizao najbolje rezultate. Njegove poduke mačevanja bile su popraćene velikim interesom. S jednakom su pažnjom praćeni teorijski i praktični dijelovi predavanja. Znao je doskočiti svakom izazovu, a njegova pronicljivost pomogla mu je u pristupu onim učenicima koji nisu bili skloni savladavanju zadataka. Kroz svoju se bogatu karijeru istaknuo kao uspješni i domišljati borac te izvrsni trener čijem oku ništa nije moglo promaknuti. Odgojio je nekoliko trofejnih austrijskih i njemačkih majstora mačevanja, dok su mnogi časnici i dočasnici iz Hrvatske mačevanje učili upravo od njega. Inovator je jednog od osnovnih zahvata u mačevanju – letećeg ispada (shut), odnosno munjevitog uboda protivnika iz visokog skoka te je dugo vremena bio jedini koji ga je izvodio. Udarci su mu bili toliko brzi da je tijekom vježbe imao običaj najaviti protivniku gdje će udariti.

Milan Neralić i grof Shaffenberg, oko 1911. (HŠPOM-30257)

Najpoznatija predaja o njegovoj domišljatosti nedvojbeno je ona kada se borio s ogledalom. Naime, u nastojanju da spozna slabosti ljevorukog majstora mačevanja Francuza Alphonsa Kirchhofera, Neralić je mačevao pred ogledalom i otkrio kakve udarce može zadati protivniku. Susret s Kirchhoferom Neraliću je pružio priliku da dokaže kako spada u sam vrh svjetske klase mačevanja. Iako nije dobio meč, svojem je protivniku zadao prvi udarac, ujedno i prvi na turneji (Nizozemska, Njemačka, Austrija 1904.), što je smatrano posebnom čašću i uspjehom.

Milan Neralić, princ Friedrich Karl od Pruske, kapetan Reichenau, Hans Murero. Petoboj za časnike, natjecanje u mačevanju, 6-8 lipnja 1914 (HŠPOM-30248)

Odlaskom u inozemstvo Neralić nije zaboravio svoj rodni kraj. Ondje se često vraćao, a zapisano je kako jednom prilikom kazao da mu je „draža slunjska bujad, nego njihovi dvorci i staklenici s palmama.“ To je bio odgovor na pisma koja je često dobivao od inozemnih uglednika koji bi ga pozivali da im se pridruži u lovu. Umjesto toga je sa svojom suprugom često i rado sudjelovao u zabavama koje je u Plitvicama, Lešiću, Slunju i drugim mjestima oko Korduna priređivalo Hrvatsko pjevačko društvo „Lovor“, koje je u Slunju osnovano još 1876. Njegova supruga Micika svirala je mandolinu, a Neralić ju je naučio i neke hrvatske pjesme, od kojih mu je najdraža bila „Mila moja, mila moja, gdje si sinoć bila“.

Bogata ostavština kao naslijeđe

Obavijest o smrti

Milan Neralić umro je 17. veljače 1918. godine u Beču te je pokopan na Središnjem gradskom groblju. Pamtimo ga kao svjetskog sportaša koji je u tuđini svojim radom i sposobnostima proslavio svoju domovinu.

Autor je knjige Uvod u mačevanje (1914.), a njemu u spomen, kao dio njegova naslijeđa, u Karlovcu se od 2013. godine održava mačevalački turnir Kup Milana Neralića.

Hrvatski olimpijski odbor u ožujku 2019. godine utemeljio je nagradu Milan Neralić „za izniman doprinos razvoju sporta na lokalnoj razini u području znanstvenog, stručnog i/ili pedagoškog rada, te poticanje tjelesne i zdravstvene kulture djece i mladeži ili sportsko-rekreacijske aktivnosti stanovnika lokalne sredine.“ Tri godine kasnije, u Neralićevom rodnom mjestu Slunju, njemu u čast, podignut je brončani kip.

Milan Neralić, Berlin, 1911 (HŠPOM-FT007361)