Mlin, mlinica, žličari

Rastočki mlinovi stoljećima oduzimaju dah avanturistima i putopiscima, a gotovo svaki je od njih nacrtao skicu vizure vodopada ili napisao crticu o njihovoj čudesnoj ljepoti. Za vrijeme kratkotrajne, ali značajne francuske vladavine početkom 19. stoljeća uspostavljen je željeni mir i red, te mlinovi postaju nečiji stalni domovi. Od tada je mlinarenje uređeno tako da je za mlinove i njihovo korištenje bilo nužno imati posebno odobrenje, koncesiju, a mlinovi se nadograđuju stambenim prostorima, pa tako Rastoke polagano postaju ono što su i danas. Pitoreskno naselje na nekadašnjoj vojnoj granici, čiji se život vrti oko vode u ritmu mlinova žličara u hladnim vodama rijeke Slunjčice. Za razliku od standardnih mlinova s kolom, rastočki mlinovi složenija su inženjerska cjelina čija je funkcija do savršenstva unaprijedila autohtonu arhitekturu našega kraja i šire. Organizacija prostora u mlinu u cijelosti je podređena funkciji mlina. Energija se vode u padu s visine usmjerava izravno u žlice mlina. Time se stvara prostor za stambeni i skladišni dio mlinova u kojem se odvijao bogat i zanimljiv obiteljski i društveni život, izravno iznad rastočkih slapova.

Inteligentna upotreba vode i suradnja bliskih ljudi uvjeti su za početak rada na mlinu žličaru koji je autentičan za Rastoke. Mlin nastaje na mjestima gdje postoji pad i odgovarajuća količina vode koja izravnim udarom u žlice pokreće uspravno vreteno i s njime povezan mlinski kamen. Rastočki mlinovi podizali bi se na sedrenoj barijeri na rubovima zemljišta gdje su padovi voda bili od 3 od 5 metara, s kosinom skele za dovod vode pod kutom od 35 stupnjeva. Vodu je trebalo ukrotiti i usmjeriti. Stoga su se okomito na tok rijeke ugrađivale brane, tzv. „glave” od hrastovine ili kestena, koje su štitile neposredan udar vode u mlin i usmjeravale tok preko dasaka („žaganica”) od smrekovine i jelovine što se prema dnu sve više sužavaju kako bi udar u žlice mlina imao veću snagu koju je prenosio u pogon mlina koji melje u prostoriji iznad vode. Kameni dijelovi za temeljni dio mlina gradili bi se od domaćega tufa iz rijeke Slunjčice ili kamena iz okolnih kamenoloma, dok su drveni dijelovi redovito bili od hrasta ili divljega kestena koji su očvršćivali i dulje trajali u vodi koja je surađivala u složenom pothvatu gradnje mlina. Voda bi pritekla u pomoć oblažući donje prostorije nepropusnom sedrom, tako da je i za vrijeme najvećih poplava unutarnji prostor mlina ostao suh i nepropusan. Za mlinarenje bilo je potrebno imati više vrsta mlinskih kamena koji su se morali redovito održavati. Za bijelu meljavu pšenice kamen je morao biti od čistih kamenih i granitnih sastojaka, dok su se zob, ječam, proso i kukuruz mljeli manje kvalitetnim kamenjem. Za vrijeme velike meljave, mlinsko se kamenje moralo oštriti, „klepati”, svakih 8 – 10 dana, dok bi se za vrijeme manje meljave kamenje oštrilo svakih 15 dana. Mlinovi su bili pokretači života i hranitelji ovoga kraja, a podizanje i redovito održavanje mlinice bio je zajednički rad mlinara, susjeda i prijatelja, dok je u doba prije elektrifikacije ovoga kraja, kada su mlinovi najviše radili, u Rastokama bilo više kovača koji su uvijek imali pune ruke posla.