Srednjovjekovni Slunj – crtice iz grada i okolice
Autor: Tomislav Beronić
Grad Slunj ima na svom širem području četiri veoma zanimljive povijesne utvrde koje, za sada, još nisu uređene za turističke posjete, ali to ne umanjuje njihovu zanimljivost.
FRANKOPANSKI KAŠTEL SLUNJ – Na korak do starog sjaja
Vrlo je vjerojatno da je utvrda iznad rijeke Slunjčice sagrađena ili barem započeta u doba kneza Ivana V. Krčkog, oca čuvenog kneza Nikole IV. Krčkog prvog od imena Frankopan. Knez Ivan dobio je posjede Slunj, Cetin, Klokoč i još neke kao nagradu za oslobođenje iz zarobljeništva mlade kraljice Marije Anžuvinske od kralja Žigmunda Luksemburškog. Kraljicu Mariju i njezinu majku Elizabetu Kotromanić zarobili su 1387. godine nezadovoljni plemići predvođeni vranskim priorom Ivanom od Paližne uz potporu bosanskog kralja Stjepana Tvrtka. Knez Ivan Krčki odazvao se pozivu kralja Žigmunda, podigao veliku vojsku i opsjedao Novigrad kod Zadra u kojemu su kraljica Marija i njezina mati bile zatočene. Po svemu sudeći nisu vođene neke značajnije borbe, već je potpuna opsada bila dovoljna da vranski prior shvati bezizlaznost svoje situacije i pristane osloboditi kraljicu u zamjenu za slobodan prolaz prema Bosni.
Tako je Slunj došao u posjed knezova Krčkih potonjih Frankopana i ostao u njihovom vlasništvu narednih 200 godina. Istini za volju, Frankopani su knezovima Zrinskima nominalno založili grad i posjed Slunj, mada ga se nisu odrekli, tako da su jedni s drugima bili čak i u otvorenom sukobu.
Najveću slavu Slunju je svakako donio knez Franjo Frankopan Slunjski, hrvatski ban i neumorni borac protiv Turaka. Knez Franjo bio je sin kneza Jurja III. Frankopana i kneginje Ane Blagajske iz starog hrvatskog roda Babonića. Nezadovoljan politikom bečkog dvora i protivno volji kralja Maksimilijana knez Franjo poveo je u rujnu 1570. s knezovima Nikolom VIII. Frankopanom Tržačkim, Jurjem IV. Zrinskim i drugim hrvatskim plemićima vojni pohod na „Tursku Hrvatsku“, prostor preko rijeke Une, čime je osigurao stabilnost Hrastovice i drugih područja stalno ugroženih od Turaka.
Kao posljednji iz slunjske loze umro je bez potomaka od posljedica loše izvedenog liječničkog zahvata na putu u Moravsku gdje se trebao vjenčati s baronesom Judit Kereczeny, kćeri barona Ladislava jednog od najbogatijih ugarskih vojskovođa.
Eto, uz ovih nekoliko crtica o frankopanskoj povijesti Slunja, ostavljam Vas da uživate u obilasku slunjskog kaštela koji će, ako obnova nastavi ovim tempom, vrlo brzo povratiti dio starog sjaja.
UTVRDA FURJAN – Izvorno frankopanski
Utvrda Furjan spominje se kao frankopanski posjed u srednjovjekovnoj Drežničkoj županiji koji pripada desetak kilometara udaljenom kaštelu Tržac na desnoj strani rijeke Korane. Po posjedu Tržac zove se i najdugovječnija grana porodice kojoj je pripadao i posljednji knez Frankopan, Fran Krsto. Drežničku županiju dobio je u posjed krajem 14. stoljeća od kralja Žigmunda knez Ivan V. Krčki kao nagradu za oslobođenje hrvatsko-ugarske kraljice Elizabete iz zarobljeništva u Novigradu kod Zadra.
Prvi od Tržačke grane knezova Frankopana bio je Bartol IX., unuk već spomenutog kneza Ivana V., a sin kneza Nikole IV. Naime, godine 1449. dakle 17 godina nakon smrti kneza Nikole IV. i 13 godina nakon smrti njegovog najstarijeg sina Ivana VI. koji je prema porodičnom običajnom pravu imao status starješine, osmero braće su podijelila frankopansku knežiju. U toj podjeli knezu Batolu IX. dopali su pored Tržca još i Bihać, Brinje, Jelovik i neke manje posjede.
Knez Bartol bio je oženjen za njemačku groficu Elizabetu von Wallsee i s njom je imao petero djece: sinove Ivana VIII. i Nikolu VI. te kćeri Barbaru, Jelenu i Doroteju. Prema sačuvanim spisima knez Bartol IX. sahranjen je u crkvi sv. Marije u Brinju, „tik do žrtvenika“.
Frankopani nisu stolovali u Furjanu. Utvrda je bila pretežito vojne namjene te su u njoj prikupljana davanja u naturi, a u slučaju ugroze u njoj su lokalni kmetovi nalazili zaklon. O tome kad je i kako Furjan podignut nisam našao povijesnih tragova, no izvjesno je da je imao svoju ulogu kao dio obrambenog sustava od Bihaća do Slunja, te do Cetina koji je pripao knezu Juraju Frankopanu, sinu kneza Ivana VI., dakle sinovcu Bartolovom.
Utvrda Fujran podignuta je na glavici iznad vrela Jezerce. Približno je eliptičnog oblika (u stvari sedam približno pravih zidova i jedna velika kula na krajnjem istočnom dijelu) dužine oko 40, širine ne više od 30 metara, koliko se okom može procijeniti. Mogući ulaz u utvrdu bio je sa zapadne strane, gdje se još uvijek može prepoznati otvor za ulazna vrata širine ne više od jednog metra, a moguće je da se u utvrdu ulazilo i s jugozapadne strane stepenicama preko obrambenog zida. Na istočnoj strani zidova, lijevo od visoke kule, još uvijek stoje puškarnice. Vjerojatno su bile i na desnoj strani, no tamo je zid srušen, pa možemo samo nagađati. U svakom slučaju, istočna strana je bila ta koja je trebala izdržati vojni udar. Braniteljima u prilog išla je i konfiguracija terena. Naime, ispred kule u smjeru istoka, prilaz je značajno sužen što je napadačima, koji dolaze s istočne uzvisine, uskraćivalo mogućnost „širokog“ napada. Stoga, iako je utvrda na nižoj razini, bila je teško osvojiva ako napadač nije koristio topove.
Nema podataka da je utvrda pala u turske ruke u vrijeme dok su njome vladali Frankopani, no ostala je predaja da je utvrda nazvana Sokolac u čast Mehmed paši Sokoloviću, te da ju je neko vrijeme držala turska vojska, krajem 17. i početkom 18. stoljeća, kada je junaštvom prokulaba Mile Matanića i vraćena pod krajišku upravu.
Nažalost, utvrda Furjan nije uređena, a nisu primjetni ni napori da bude. Unutrašnjost je zarasla u šikaru da je i u doba bez vegetacije teško uočiti ostatke zidova. U veliku kulu nije moguće ući bez ljestava koje mogu doseći razinu drugog kata, i to je možda jedino dobro. Još bi netko mogao unutra i stradati.
Ako dolazite iz smjera Karlovca nakon mosta na Korani skrenite lijevo – vidjet ćete putokaz za Furjan. Zavojitom cestom proći ćete pored Napoleonovog magazina i kaštela Slunj, a potom se samo držite glavne ceste dok ne dođete u Donji Furjan. Slijedite putokaz za Gornji Furjan i držite se samo glavne ceste, kao da ćete ići na državnu cestu D-1 Slunj-Plitvice. Nakon što izađete iz sela, naići ćete na jedno veće Y križanje, na njemu skrenite lijevo na šumski put i vozite se nekih 800 metara. Iako ćete tijekom vožnje vidjeti veliku kulu utvrde s lijeve strane, nastavite voziti sve do proširenja s lijeva gdje možete ostaviti aute. Od tog mjesta bit ćete od utvrde udaljeni oko 350 metara, a imate sasvim dobru stazu koja vodi do pravo na utvrdu.
KREMEN – dva puta u vlasništvu Frankopana
Utvrda Kremen, smještena na glavici iznad Korane i ravnice nazvane Logorište, jer su u ona davna viteška vremena vojske tamo podizale svoje šatore dok su se okupljale i pripremale za bitke, dva puta je bila u vlasništvu knezova Frankopana. Prvi puta godine 1442. kada je Stjepan III. Frankopan Modruški za tisuću florina utvrdu kupio od Ilke, kćeri Blaža Kapetanića, kojoj je posjed ostao nakon smrti muža Domše Ladihovića. Pleme Ladihovića smatra se graditeljima utvrde Kremen, a tamo je bilo i sjedište njihovog posjeda. U posjedu kneza Stjepana Kremen je bio do 1454. godine kada ga je ustupio plemiću Marku od Čave. Zabilježeno je da je na tom je posjedu knez Dujam Frankopan Slunjski 1461. godine imao svoje kmetove, pa je za pretpostaviti da se u međuvremenu Kremen vratio u posjed knezova Frankopana čiji je ostao sve do smrti hrvatskog bana i kneza Franje Slunjskog Frankopana. Franjina sestra Ana, udana za grofa Nikolu Oláh-Császár, kao bratova nasljednica preuzela je njegova imanja i prodala Kremen, za kojim su potom posezali razni plemići pozivajući se na razna prava.
Kremen je teško stradao u ratovima s Turcima, iako su ga oni 1645. godine djelomično obnovili i utvrdili, najviše zato da im bude uporište u napadima na Slunj. No, ne zadugo. Hrvatske trupe povratile su ga 1669. godine, no utvrda nikada više nije dobila svoj stari sjaj i prepuštena je propasti i zaboravu.
Danas Kremen ne možete naći bez karte i dobre mačete, čak ni u doba kada nema vegetacije. Ako ste, pak, dovoljno tvrdoglavi, dođite u selo Gornji Kremen i dovezite se do zadnjih kuća. Zamolite ljubazne domaćine da ostavite svoja vozila u njihovom dvorištu i uputite se nekada davno asfaltiranom cestom nizbrdo. Nakon nekih 700-800 metara izbit ćete na zavoj udesno sa kojega ćete vidjeti dolinu Korane i poljanu Logorište.
Utvrda Kremen je vama s desna iako je ne vidite. Popnite se na vrh glavice desno i služeći se mačetama i ostalim alatima koje ste ponijeli ugledat ćete ostatke utvrde.
BLAGAJ
Do Blagaja na Korani ili Hrvatskog Blagaja kako ga danas zovu lako je doći državnom cestom D-1 od Karlovca prema Slunju. Pet kilometara iza Veljuna, odmah nakon dugog ravnog uspona je oštro skretanje desno na lokalnu cestu za Blagaj i nakon nekih 300 metara doći ćete do crkve sv. Duha.
Slobodan sam preporučiti da ovdje ostavite auto i nastavite asfaltiranom cestom pješice, a poslije ću vam reći i zašto. Nakon nekih dvjesto metara skrenite desno na makadamsku cestu i držite se nje. Cesta krivuda kroz šumu sljedećih tristo metara i izbija na čistinu ispred starog imanja, odnosno nove vikendice. Da ste na dobrom putu shvatit ćete i po tome što je vlasnik napravio kućicu na drvetu, vjerojatno za svoju djecu. Tu vas put sada vodi lijevo i nakon nekoliko stotina metara doći ćete do ostataka utvrde Blagaj.
Uz staru srednjovjekovnu cestu s desne strane nalazi se prednji dio utvrde zarastao u šikaru. Možete ga čak i vidjeti kad nema vegetacije, no ne i kad zazeleni.
Blagajski su staro hrvatsko plemstvo čija poznata prošlost seže u početak XIII. stoljeća. Prvi poznati pripadnik obitelji bio je knez Stjepana zvani Babon, prema kojemu su uzeli ime Babonići, a prema posjedu Vodice nedaleko od današnje Hrvatske Dubice, često su zvani su knezovi Vodički. Smatrali su se srodnicima patricijske porodice Ursini (Babone-Orsini), pa je uz njihova imena u knjigama često i latinski oblik prezimena Urisinius. Naziv Blagajski (de Blagay) počeli su koristiti otkako su sagradili grad Blagaj na Sani. Kojih stotinjak godina poslije podigli su baš ovu utvrdu na Korani koja je po njima i dobila ime Blagaj mada se u početku zvala Turanj, a koja im je bila posljednja crta obrane u žestokim borbama s Turcima sve do kraja XVI. stoljeća kada je napuštaju i sele u Kranjsku. Posljednji pripadnik plemstva Babonića Blagajskih bio je grof Ljudevit (Ludwig) koji je umro u Ljubljani 1897. godine.
Svojim posjedom graničili su s knezovima Krčkim Frankopanima s kojima su bili obiteljski tijesno vezani i uvijek u dobrim i savezničkim odnosima. Čak sedam brakova zabilježeno je između ovih obitelji.
Četiri kneginje Blagajske udane su za knezove Krčke Frankopane i to:
- Uršula Blagajska, udana oko 1290. godine za kneza Dujma II. Krčkog s kojim je imala dvoje djece, Fridrika III. i Ceciliju
- Doroteja Blagajska, udana oko 1465. godine za kneza Martina II. Frankopana s kojim nije imala djece
- Ana Blagajska, udana oko 1510. godine kneza Jurja III. Slunjskog Frankopana s kojim nije imala djece
- Doroteja Blagajska, udana oko 1540. godine za kneza Nikolu VIII. Frakopana s kojim je imala četvero djece, Gašpara, Stjepana V., Klaru i Uršulu
****
Tri kneza Blagajska oženila su kneginje Frankopan i to sve tri Doroteje:
- Stjepan Blagajski, oženio oko 1465. godine kneginju Doroteju Frankopan, kćer kneza Dujma IV.
- Ivan Ursinus Blagajski, oženio 1480. godine kneginju Doroteju Frankopan, kćer kneza Jurja II.
- Stjepan Ursinus Blagajski, oženio oko 1505. godine kneginju Doroteje Frankopan, kćer kneza Mihovila
Toliko o povijest burga i obitelji knezova Babonića Blagajskih.
Vraćamo se ruševinama utvrde Blagaj. Ako ste dovoljno uporni i otporni na kupine i draču uspjet ćete se probiti unutar zidova spomenutog predgrađa i razgledati zidove nekadašnjih prostorija. Na sjevernoj strani nešto veći otvori daju naslutiti da su tu bili prozori, a na istočnoj uz zid prema cesti da je bio glavni ulaz.
Drugi dio kompleksa utvrde je tridesetak metara zapadno od predgrađa i fizički je odvojen usjekom u stijenu i dalje putem koji vodi dolje u kanjon Korane, što navodi na pretpostavku da se u sam kaštel ulazilo drvenim mostom visoko iznad ceste. I on je u lošem stanju, mada još uvijek impresivan, naročito južna strana na kojoj je vidljiva kula visoka ili bolje rečeno duboka oko petnaest metara, s obzirom da se od razine dvorca spušta po stijeni kanjona.
Koristeći se skicom s mađarske web stranice varak.hr napravio sam crtež mogućeg izgleda utvrde Blagaj, pa je ponesite sa sobom kada se odvažite poći u obilazak. Nadam se da će vam biti od koristi i malo raspaliti maštu.
Eh, sad dolazimo do onoga zašto parkirati auto kilometar i nešto dalje, kada možete doći puno bliže, na možda samo nekoliko stotina metara. Zato da se zagrijete ako se odlučite spustiti u kanjon Korane do ostataka Mravunčevog mlina, jer ako to pokušate odraditi nezagrijani upala mišića Vam ne gine.
Prvo što je posebno zanimljivo je spoznaja da se krećete po pravoj srednjovjekovnoj cesti koja je još uvijek u jako dobrom stanju. Cesta ima tri kraka serpentina, a visinska razlika je oko sedamdeset metara. Ovdje vlada ako ne vječna, onda barem dugovječna hladovina. Sunce se – možda – pojavi u kasnim popodnevnim satima ili možda ranim jutarnjim. Unatoč tome, nije posebno vlažno i sklisko i lako ćete se spustiti do rijeke.
I to će bit vrhunac Vašeg izleta, iako ćete – visinski gledano – bili na dnu. Kanjon je najblaže rečeno – prekrasan. Oduševit će Vas malo pješčano žalo kako je rijetko naći i na Jadranu. Od mlina su ostali samo kameni nosači i jedan mlinski kamen u travi malo uzvodno. Obratite skrenuo pozornost na velike rubne kamene blokove nosača u vodi – to su dijelovi poklopaca rimskih nadgrobnih spomenika.
U povratku zastanite svako malo da napravite još jedan snimak. Bit će to sasvim dobro opravdanje za malo predaha i hvatanje daha. Dobro je što ste barem zagrijani pa Vam uspon neće pasti posebno teško.