Top 10 što vidjeti u destinaciji Slunj Rastoke

Ukoliko vas zanima što vidjeti u Slunju u ovom tekstu donosimo 10 sjajnih lokacija u destinaciji Slunj Rastoke.

Često su posjetitelji destinacije Slunj Rastoke zapanjeni ljepotom slunjskog područja.

Neočekivano lijepa, s očuvanim okolišem i bez gužvi, Slunj je destinacija u blizini Nacionalnog parka Plitvička jezera koja posjetiteljima nudi jedinstven doživljaj vode kroz prikaz suživota čovjeka i prirode.

Voljeli bismo čuti vaše prijedloge. Koje je vaše omiljeno mjesto u Slunju?

Pišite nam u komentar ispod što bi još trebalo dodati u tekst.

A sada krenimo u obilazak. ?

1. Rastoke

Naselje Rastoke su 1962. zašticene kao prirodna i graditeljska rijetkost. Zbog osobitog arhitektonskog izgleda naselja, mlinica i njihove funkcije Rastoke su kao ruralna cjelina zaštićene 1969. godine kao spomenik kulture i upisane u Registar nepokretnih spomenika kulture Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu. Godine 2008. upisane su kao kulturno-povijesna ruralna cjelina u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

U Rastokama se rijeka Slunjčica rastače te se u dužini od 500 metara preko brojnih kaskada i slapova (točnije njih 23 među Kojima se izdvajaju Hrvojev slap, Vilina kosa i Buk) ulijeva u rijeku Koranu. Kako bi se iskoristila prirodna snaga vode za pokretanje mlinskog kamena, u Rastokama se mlinice grade direktno na slapištima visine minimalno 4 do 5 metara.

Rastoke se prvi put spominju 1696. u putopisu J. Valvasora, koji bilježi jedan mlin i most. Godine 1775. spominje se 60 mlinova bez nastambi. Naseljavanje Rastoka započelo je nakon 1791., a osobito u 19. i početkom 20. stoljeća. Godine 1967. ondje su bila 22 mlina, od kojih je 20 mljelo žitarice (kukuruz, raž, ječam, pšenica, proso). Danas u Rastokama još tri obitelji održavaju mlinice a jedna obitelj, obitelj Jareb, još uvijek u svom obiteljskom mlinu melje žito.

Mlinice su kulturni marker Rastoka. Materijali koji su u prošlosti korištenju za njihovu izgradnju su prvenstveno bili drvo i sedra.

Tradicijska rezidencijska arhitektura građena je uz mlin ili u njegovoj neposrednoj blizini. Najčešce je to katnica, redovito pravokutnog tlocrta, s karakteristicnim ganjkom (drvenim balkonom) uzduž bar jednog procelja. Za potrebe djelatnosti mlinarenja na parceli je morala biti suša – nadstrešnica za smještaj kola, štala, te svinjci i kokošinjci. S obzirom na to da se svaki prostor nastojao potpuno iskoristiti, potkrovlja mlinova koristila su se kao spremište za žito,  potkrovlja suša za držanje sijena – odnosno kao šajer.

Mlinarenje i tradicijska arhitektura, kako mlinova tako i ona stambena, specificnosti su ovog kraja koje na najbolji nacin prenosi jedinstven suživost čovjeka i prirode, iskorištavanje prirodnih resursa za egzistencijalne potrebe bez narušavanja prirodne ravnoteže.

 

2. Kupalište Kotlac na rijeci Korani

Destinacija Slunj Rastoke nudi jedinstven doživljaj vode u čijim rijekama se može uživati.

Za mještane Rijeka Korana je idealno mjesto boravka ljetnih popodneva a jedno od omiljenih kupališta i mjesto za opuštanje na Korani je svakako i Kotlac.

Okruženo šumom “Jelvik”, Kotlac je skrovito kupalište u kanjonu rijeke Korane s izvorima pitke vode, prirodnim bazenčićima, brojnim kaskadama i plićacima. Udaljeno je svega 20-tak minuta hoda od glavnog gradskog kupališta na rijeci Korani i do njega je moguće doći jedino šumskim putem.

Osvježavajući miris vode, zelenilo šume, bistirna Korane, kupanje i osama doživaljaji su koje pruža Kotlac.

Rijeka Korana tipična je krška rijeka središnje Hrvatske, raznovrsnog toka dužine 134 km koji bogato meandrira, ponire sa slapova ili se lagano prelijeva preko brojnih kaskada da bi nestao pod zemljom i ponovo se pojavio na površini. Izvire podno Sastavaka i Velikog slap na Plitvičkim jezerima. Svojim tokom nizvodno u smjeru Karlovca formira granicu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Od tuda teče u smjeru sjevera i spaja se s rijekom Kupom kod Karlovca.

 

3. Šuma Jelvik

Šuma Jelvik omiljeno je mjesto za  rekreacije mještana tijekom cijele godine. Udaljena svega nekoliko minuta hoda od Rastoka nudi tišinu, samoću i mjesta za izloaciju.

Kroz njezino idilično zelenilo, od Napoleonovog magazine pa iznad kanjona Korane, prolazi staza za nordijsko hodanje na kojoj se u ljetnim mjesecima može  potražiti osvježenje u šumi i doživljaj žubora Korane.

Borova šuma “Jelvik” zasađen je krajem 19. stoljeća za vrijeme šumara Lukanca. Prije tog vremena prostor je bio gmajna (gmajna je naziv za zajednički pašnjak) koji su Rastočani koristili za pašu stoke.

 

4. Napoleonov magazin

Mještanima omiljeno mjesto za gledanje zalaska sunca, Magazin je velika kamena zgrada izgrađena početkom 19. stoljeća u razdoblju između 1809.-1813 godine za vrijeme francuske uprave na slunjskom području kao graničnom dijelu Francuskog carstva. Sastojao se od 3 etaže i korisnog potkrovlja. Služio je kao skladište žita. Francuzi pod vodstvom maršala Marmonta provode velike društvene i političke promjene, potiču izgradnju cesta i mlinova u Rastokama, a među ostalim i izgradnju ovog magazina.

Ova kamena zgrada smještena nedaleko slunjske utvrde, na padinama iznad rijeke Slunjčice i Rastoka, danas je jedna od rijetkih slunjskih zagrada koja nije stradala u ratnim djelovanjima već od “zuba vremena”.

 

5. Gradina

Frankopanski grad Slunj podignut je na kamenoj uzvisini poluotoka velike okuke Slunjčice. Vjeruje se da je izgrađena u 14. stoljecu, ali se ništa ne zna ni o velicini ni o prvotnom izgledu. U 15. stoljecu postala je sjedištem feuda. U vlasništvu knezova Frankopana Slunjskih bila je do 1572. i izumiranja te plemičke grane. Najpoznatiji su njezini predstavnici Juraj, koji je bio sudionik Cetinskog sabora, i Franjo, koji je bio hrvatski ban.

Slunjska utvrda, kod lokalnog stanovništva znana kao Gradina, svjedok je neprestanih ratnih stradanja i pustošenja, no istovremeno i otpora i obrane kraja.

Franjo Frankopan Slunjski (1536. -1572.) proslavio se obranama od turskih napada kojima je ujedno uspješno branio svoje posjede: Gore, Gornju i Donju Kladušu, Krstinju, Cetin, Kremen, Letovanić i Slunj. Od 1567. godine bio je hrvatsko-slavonski ban, zajedno sa zagrebackim biskupom i kasnijim kardinalom Jurjem Draškovićem. Obojica su kao neposredni organizatori obrane od Turaka dobili od Sabora naslove ‘branici domovine’, a Franjo još i naslov ‘mač i štit ostataka Ilirije’. Nakon nestanka slunjske loze Frankopana, Slunj je potpuno ušao u sastav Vojne krajine te je stoljećima bio važna utvrda u borbi protiv Osmanlija.

 

6. Moćanov most

Foto: Vedran Božičević

Na podrucju Rastoka nekada je postojao čitav niz malih drvenih mostova koji su spajali obale rijeka Slunjčice i Korane. Danas korpus mostova obuhvaća novi most preko Korane, Tonkovićeve mostove, most preko Korane u Rastokama, most Sv. Ivana Nepomuka i Moćanov most.

Podizanjem grada i utvrde Slunj u 14. stoljeću, na mjestu na kojem se danas nalazi Moćanov most,  izgrađen je prvi drveni most na Slunjčici koji je imao svoje strateško značenje. Moćanov most je oduvijek bio važna spona između slunjske utvrde (Gradine) na desnoj obali i naselja na lijevoj obali Slunjčice. Kroz povijest je mijenjao svoj izgled. Nekada je na sredini mosta bila stražarska kućica. Današnji izgled je rezultat rekonstrukcije iz 20. stoljeća. Ime mosta se veže uz prezime stare slunjske obitelji koja ima svoju mlinicu uz most na lijevoj strani obale Slunjčice, obitelj Moćan.

Prekrasan pogled koji se pruža s Moćanovog mosta na rijeku Slunjčicu, stari dio grada Slunja, gradinu i mlinice čini ga omiljenom lokacijom za fotografiranje mladenaca u Slunju.

 

7. Stara centrala na rijeci Slunjčici

Omiljeno mjesto za opuštanje mještana uz Slunjčicu. Naziv ove lokacije uz rijeku Slunjčicu veže se uz hidrocentralu koja je nekada bila izgrađena na ovom mjestu a koja je uništena u vihoru 2. svjetskog rata.

Slunjčica je kratka rijeka kršnog područja i lijeva pritoka Korane koje izvire 6,5 km južno od Slunja na 240 m.n.v.. Njezin tok ili bolje reći tokovi presudni su za bioraznolikost, georaznolikost i ekološku ravnotežu krškoga kraja i stvaraju prirodni predjel velike krajobrazne vrijednosti.

Zbog svoje krajobrazne vrijednosti rijeka Slunjčica zašticena je 1964. godine u kategoriji znacajnog krajobraza. Ono obuhvaća cijeli tok Slunjčice i jedan km Korane (od mosta nizvodno). O važnosti Slunjčice za očuvanje biološke raznolikosti svjedoci činjenica da je uvrštena u Nacionalnu ekološku mrežu i EU ekološku mrežu NATURA 2000.

Za izgradnju nekadašnje hidrocentrale na Slunjčici najzaslužniji su bili profesor fizike i matematike Mile Cindrić porijeklom iz Kremena kod Slunja koji je ujedno bio i tvorac nekoliko električnih uređaja za školsku obuku i njegov prijatelj projektant i graditelj Ukrajinac Gabrijel Kompanec uz tadašnjeg općinskog načelnika Josipa Neralića. Centrala je bila vlasništvo općine Slunj, a radila je pod nazivom „Općinska električna centrala u Slunju”. Centrala je završena 1928. godine, a prva električna žarulja u Slunju zasvijetlila je na blagdan Presvetog Trojstva iste godine. Centrala se obvezala na neprekidnu dostavu električne energije tijekom noći, a za vrijeme dana samo ako je dan oblačan i kada je danje svijetlo slabije. Centrala je uništena u siječnju 1943. godine uslijed ratnih djelovanja. Danas je sjedište ribolovnog društva “Slunjčica” Slunj.

 

8. Crkva Presvetog Trojstva

Godine 1726. podignuta je obnovljena sadašnja župna crkva Presvetog Trojstva pokraj srušenog franjevackog samostana. Jezgra joj je bila srednjovjekovna jednobrodna franjevacka crkva Sv. Benedikta iz 15. Stoljeća koja je više puta popravljana i dograđivana. Iz te je crkve na Trsat 1583. prenesena i najstarija svetinja – kip Majke Božje Slunjske. S lijeve i desne strane obnovljenoj su crkvi dodane kapelice tako da se poslije doimala kao trobrodna. Crkva je pregradnjama potpuno barokizirana i prilagođena potrebama slunjskog puka. U minulom je ratu 1991. najprije zapaljena, a poslije je gađana raznim projektilima.

Crkva je oduvijek bila važna društvena i duhovna točka lokalnog stanovništva. Danas je crkva Presvetog Trojstva najvredniji sakralni objekt slunjskog kraja u kojoj se mogu vidjeti djela kipara Josipa Turkalja koji je uz Križni put Slunju donirao Svetu obitelji, Pietà i Jurja Frankopana Slunjskog .

Kipar Josip Trukalj rođen je u Rakovici a u Slunju je završio osnovnu školu krajem 30-tih godina prošlog stoljeća. Njegov otac je u Slunju držao stolarsku radionicu u kojoj je Turkalj počeo izrađivati prve sklupture od drveta. Godine 1941. upisuje Školu primjenjene umjetnosti u Zagrebu, odjel kiparstvo a potom i likovnu akademiju. Sredinom 50-tih godina kao student akademije odlazi u Vatikan gdje uspostavlja kontakt s Ivanom Meštrovićem koji ga poziva za svog asistenta u Sjedinjene Američke Države na akademiju Notre Dame. Nakon Meštrovićeve smrti Turkalj preuzima Meštrovićevu klasu i neko vrijeme radi na toj akademiji kao professor, potom seli u Cleveland gdje je do mirovine profesor kiparstva na Gilmor Akademiji. U Americi je najpoznatiji hrvatski kipar koji je radio sklupture Kennedya Washingtona i mnogo drugih.

 

9. Kip prvom hrvatskom olimpijcu, Milanu Neraliću

Foto: Mile Pecić

Rođeni Slunjanin Milan Neralić (1875. – 1918.), jedan od najboljih mačevalaca Austrougarske, bio je prvi Hrvat koji je 1900. godine u Parizu osvojio brončanu olimpijsku medalju u mačevanju (disciplina sablje). To mu je uspjelo inovacijom koja je danas osnovni zahvat u tom sportu, tzv. „leteći ispad”, munjeviti ubod protivnika iz visokog skoka.

Neralić se u dokumentima spominje od 1898. kao pomoćni, a potom i samostalni učitelj mačevanja, koji se uspješno predstavljao na vojnim turnirima i mačevalačkim akademijama širom Austro-Ugarske Monarhije i u inozemstvu. Zabilježeno je i kako je sudjelovao u jednom stvarnom dvoboju, za što je dobio odobrenje Ministarstva vojske, jer se radilo o obrani časti Vojne akademije. Po zabilježenim rezultatima vidi se da je bio jedan od najuspješnijih natjecatelja svijeta svoga vremena. Zanimljivo, profesionalno su se mačevanjem bavile i Neralićeva supruga Wilhelmina te njezina nećakinja Ellen Müller-Preis, svojedobno jedna od najboljih svjetskih floretašica.

Na Trgu Zrinskih i Frankopana u Slunju, u neposrednoj blizini rodne kuće prvog hrvatskog olimpijca Milana Neralića, kipar Matija Gajić Puškarić utjelovio je lik Milana Neralića i duh olimpizma. Rad je svojevrsna oda suparniku, ali i osobi kojoj se dodjeljuje kao sljedniku najplemenitijih osobina sporta i sportskog duha. Modelacijom autor reinkarnira patinu vremena začetka olimpizma u Hrvatskoj, ali i njegovo udivljenje dostojnim i časnim suparnikom. Jastuk s položenim mačem simbolički poništava ubojitost mača i asocijativno pretvara mač u pero – poruku slavljenja suparnika. Blagi naklon jednako sugerira dostojanstvo Neralića kao osobe, ali i njegovo nasljeđe vrednota viteštva i respekta suparnika, kao i čovjeka izrazitih moralnih osobina. Odabir bronce kao završnog materijala jasna je poveznica Neralićeve brončane olimpijske medalje s odabranim materijalom finalne izvedbe skulpture.

 

10. Gradski park

Park je sa štelištima i vodoskokom izgrađen 1871. godine za potrebe upravne, javne i sakralne namjene u Slunju kada su ispred tadašnje kotarske i porezne uprave (današnje zgrade gradskog poglavarstva) zasađena i neka od današnjih stabla lipe, kestena i crnogoričnog drveća.

Danas je glavno mjesto susreta mještana i omiljeni kutak za igru djece.